Dvije populacije, jedno naselje

Zašto je crkva posvećena Duhu svetom možda treba tražiti u činjenici da su Oštričani posebno slavili treću božansku osobu. Naime, pri crkvi Sv. Martina na Ivinju, koja je u vrijeme osnivanja Šibenske biskupije (1298.) bila župna crkva, postojala je bratovština Sv. Duha čiji su članovi većinom bili Oštričani, a uz to u crkvi se nalazio i oltar posvećen svetom Duhu kojeg su održavali članovi istoimene bratovštine.

Godine 1518. spominje se Cvitan Bačinović kao gaštald  bratovštine Sv. Duha od Oštrice, a ova bratovština je 1577. imala i svoju kuću u Tisnome.

Kod izbora titulara tišnjanske crkve, pretpostavljamo, prethodio je dogovor između dviju seoskih populacija, a presudilo je to što su Oštričani bili prvi koji su naselili Tisno i bili u većini dok su, vjerojatno, kompromisom za svog nebeskog zaštitnika izabrali svetog Martina, titulara ivinjske crkve.

Premda su Oštričani i Ivinjani (Ivinjari) nakon preseljenja činili jedno naselje, ipak, bile su to, kao što je prethodno rečeno, odvojene populacije, a posebnost se očitovala i u biranju seoskih sudaca. Naime, za razliku od drugih naselja šibenskog kraja, u kojima su se birala dva suca, u Tisnome su se birala četvorica. U jednom dokumentu 1565. godine spominju se suci „Tisnoga Ivinja“ Ante Žarković i Ive Caljinović te suci „Oštrice u Tisnome“ Vit Vučinović i Pave Bogovinović (K. Juran: Toponimija otoka Murtera, 2010.).

Ipak, bez obzira što su to bile dvije populacije, čini se da su živjeli u skladu jer, u do sada pronađenim spisima, ne nailazimo na veće prijepore između njih osim u slučaju korištenja dvaju mlinova za masline koja su se nalazila na Luci. Naime, mlinovi su zajednički korišteni ali nakon nejasnoća koliko ih tko koristi odlučeno je da populacije koriste svaka svoj mlin.

Opasnost od Turaka

Gotovo dvjesto godina, od kraja 15. stoljeća do 80-tih godina 17. stoljeća, Tišnjani i drugi stanovnici otoka Murtera živjeli su u strahu i nesigurnosti od mogućih turskih upada. Početkom 1521. Turci su spremali napad na otok iz pravca Vranskog jezera, a isto su pripremali i 50-tak godina kasnije (1572.).

Godine 1548. Turci provaljuju do Ivinja, pljačkaju i pale kuće, a stanovništvo bježi u Tisno (A. Colić: Iz prošlosti Tisnoga, 1980.).

Kada su 1573.  godine Turci i Mlečani potpisali sporazum o razgraničenju, Turcima je ostala Dazlina (koju su dvije godine ranije osvojili) Grabovci, Putičanje i Velim, a Mlečanima, uz otok Murter, pripali su još Ivinj i Zlosela (Pirovac).

Godine 1554. u Tisnome je živjela 51 obitelj, a naselje je brojilo 362 stanovnika, od čega je 221 stanovnik bio iz 30 obitelji Oštričana, a 141 stanovnik iz 21 obitelji s Ivinja.

Tridesetak godina kasnije, 1585., Tisno je imalo 467 stanovnika od čega 117 žena više nego muškaraca.  Do kraja stoljeća stanovništvo se još povećavalo pa je 1599. godine Tisno imalo 574 stanovnika. Usporedbe radi Murter je te godine brojio 470, Betina 187, a Jezera 183 stanovnika.

Ni nakon sporazuma o razgraničenju, opasnost od turskih upada na otok nije prolazila pa je u svrhu obrane u Tisnome, najvjerojatnije nedugo nakon Ciparskog rata (1570.-1573.), izgrađena obrambena kula. Za pretpostaviti je da je baš u njoj bila zatočena skupina senjskih uskoka 1589. godine. Naime, u Prospetto cronologico della storia della Dalmazia (Zadar, 1878.) nailazimo da su se te godine nakon uspjele obrane Senja od Turaka, uskoci spustili (vjerojatno brodovljem) do blizu Obbrovazzo (Obrovac) i Narente (Metković) i opljačkali okolna sela, a selo Clissa (Klis), naseljeno Turcima, zapalili. Na njihovom povratku bili su zarobljeni od Mlečana (s kojima su, također, bili u neprijateljstvu) i zatvoreni u Tisnom ali su preko noći pobjegli (…Nel ritorno sono chiusi dai Veneti nello Stretto di Morter; ma nottetempo essi fuggono…).

Ova obrambena kula vjerojatno je bila u ruševnom stanju ili na neprikladnom mjestu, jer1606. godine u izvješću nadležnima u Veneciji šibenski knez ističe kako je otok Murter od kopna udaljen svega trideset koraka te je lako gazom prijeći more koje nije dublje od jedne i pol stope. I kako je dalje naveo, otočani su spremni dati sav potrebni materijal ako Vlada dozvoli izgradnju kule za obranu. Čini se kako ovo traženje nije tada urodilo plodom jer je zahtjev za izgradnjom kule upućen i 1614. godine.

U međuvremenu, kako bi se zaštitili od osmanskih napada, Tišnjani su držali straže, kako na državnoj granici, tako i uokolo svojih polja – navodi Kristijan Juran u knjizi Tišnjanska matica krštenih… kao i to da je unatoč nemirima postojala trgovina pa i prijateljstva između osmanlija i otočana.

Kao primjer navodi kako je 1617. godine na Luku kod Tisnoga došla osmanska karavana s teretom pšenice i da je tom prigodom svećenik don Juraj Despotović osmanskom trgovcu Halilu Seferu Hodžiću (kojeg spominje i kao kućnog prijatelja) dao određenu količinu smokava za nešto pšenice.

 3. dio                              

Izaslanik rimske stolice u Tisnome

7. dio

Nesuglasice sa serdarom i osnivanje Općine Tisno

Kad je u svibnju 1797. godine pala Mletačka republika Dalmacija postaje pokrajina Austrijske monarhije. Reformom uprave, godinu dana kasnije podijeljena je na 22 kotara (Mjesna starješinstva) čije su uprave bile podređene Carsko Kraljevskoj Vladi u Zadru. Kotarevi su se dijelili na riparte (razdijele), a jedno od sjedišta riparta šibenskog kotara bilo je u Tisnome i u nadležnosti serdara kojeg je biralo plemstvo. U selima su, pak, upravljali harambaše koje je birao serdar na preporuku mještana.

U trećem broju Murterskog godišnjaka, a u prilogu Dubravke Kolić pod nazivom Mjesno starješinstvo Šibenika 1798.-1806. nailazimo na nekoliko zanimljivih situacija vezanih za Tisno u prvim godinama 19. stoljeća.

Godine 1801. serdar tišnjanskog riparta, odnosno otoka Murtera, bio je Mattio Lovrich s kojim Tišnjani nisu bili baš najzadovoljniji što saznajemo iz spisa Mjesnog starješinstva Šibenika kojemu se žali tišnjanski župnik zbog nekih nesuglasica s njim. Također, i dvije godine kasnije, krajem travnja 1803. Giuseppe Begov pok. Martina šalje pritužbe mještana Tisnoga na serdara otoka Lovricha što su isključeni iz podijele žitarica koje je Caritas carsko kraljevske Vlade u Zadru namijenio potrebitima.

U travnju 1804., pak, Marco Ferchin, narednik, te prokuratori Tisnoga Antonio Matessin Medich i Zuanne Chiaberizza žale se na dekret Vlade u Zadru kojim je ponovo potvrđeno stalno sjedište serdara u Tisnome uz obvezu mještana da mu osiguraju prikladan smještaj, a molbu za udaljavanje serdara Lovricha upućuju i u Beč.

Odgovor na njihovo traženje stigao je u lipnju od c.k. tajnika Zorzija Bottija koji ukida posobe (skup starješina) sela Tisnoga zbog uočenih brojnih nepravilnosti u selu, školi i crkvi.

Ovo bi se, najvjerojatnije, trebalo odnositi na gore spomenute, međutim, nismo posve sigurni, a možda nisu bili ni smijenjeni, bar ne Marco Ferchin koji se kao narednik spominje i iduće 1805. godine.

Naime, on se u rujnu te godine žali starješinstvu u Šibeniku na opterećenje koje se želi nametnuti Tisnome, a radi se o hitnoj potrebi Šibenika za uljem te je zbog toga bio i uhićen.

 Upoznata s ovim problemom Carsko kraljevska Vlada u Zadru šalje dopis šibenskom Starješinstvu kojim staje na stranu Ferchina, odnosno Tišnjana.

…Smatra se da mještani Tisnoga nikako ne mogu imati obvezu osiguravanja bačava za ulje. Također, potpuno je nepotrebno i protupropisno uhićenje i zadržavanje Marca Ferchina, narednika Tisnoga u zatvoru zbog toga što se žalio na postupak vlasti. Ako je potreba Šibenika za uljem bila toliko velika trebali su se sami pobrinuti za potrebne posude. Upozorava se Mjesno starješinstvo na veći oprez prilikom izdavanja novih zapovijedi koji izazivaju loše raspoloženje među pučanstvom…- stoji u dopisu koji je c. k. Vlada u Zadru krajem studenoga poslala u Šibenik.

Iz dopisa koji su tih godina stizali u Mjesno starješinstvo Šibenik, među ostalim, saznajemo i za upozorenje poglavarima sela na otoku Murteru da zapovjede stražama da ne dozvole ukrcaj i iskrcaj tereta bez pisanog odobrenja carinskog agenta (1801.) te da je u kući Bartola Gelpija bila, vjerojatno kraće vrijeme, stacionirana vojska (1803.) kao i za molbu Tišnjana da ih se uključi u raspodjelu brašna pristiglog iz Zadra.

Prije Lovricha serdar je, od 1781. godine, bio Šime Meštrović.

Nakon bitke kod Austerlitza, 2. prosinca 1805. godine, u kojoj je Napoleonova francuska vojska porazila austrijsku, završila je i prva austrijska vladavina Dalmacijom koja je mirom u Požunu (26. prosinca 1805.), pripala Francuskoj. Francuzi su Dalmaciju zaposjeli u veljači 1806. i priključili je Kraljevini Italiji. Godine 1809. dolazi do novog rata između Austrije i Francuske u kojemu je Austrija ponovo poražena, a Francuzi nakon potpisanog mira u Schoenbrunu osnivaju Ilirske provincije sa sjedištem u Ljubljani.

U listopadu 1811. godine provincije se novim ustrojem dijele na distrikte, kantone i općine. Provincija Dalmacija podijeljena je na pet distrikta, 15 kantona i 85 općina. Jedan od distrikta je i Šibenik koji se dijeli na tri kantona: Šibenik, Skradin i Knin, a Tisno, uz Zlarin i Šibenik postaje općina kantona Šibenik.

Prvi načelnik Općine Tisno bio je Tommaso (Toma) Banchetti i svoju dužnost je vršio do 1828. godine kada je preminuo. U prvom sazivu Općinskog vijeća bili su Ivan Gelpi (zamjenik načelnika), Vincenzo Alborghetti,  Maro (?) Orada, Petar Katunarić, Šimun Perišić, Ante Bračanov, Petar Jukić, Ivan Jakovčev, Nedjeljko Zelić, Mate Mudronja i Mate Juraga.

Prve godine po osnivanju Općine Tisno bile su za većinu tišnjanskog pučanstva siromašne i gladne što se može zaključiti po tome što su, 18. svibnja 1817. godine, dvojica članova tišnjanske općinske uprave, bez znanja župnika založili u Šibeniku svu crkvenu srebrninu za 300 kvarata ječma koji je podijeljen pučanstvu.

Osim gladi, tih je godina na otoku Murteru zavladala i bolest pa su 1815. godine, iz zdravstvenih razloga, poduzete izvanredne mjere u vidu straža koje su bile postavljene s mora i kontrolirale ulazak na otok (Ante Colić).  

Od sredine 20-ih do sredine 30-ih godina 19. stoljeća spominju se Giorgo Botti kao serdar, Giovanni Raimondi kao lokalni zastupnik pomorskog zdravstvenog, tržišnog i graničnog povjerenstva te Francesco Raimondi kao carinski povjerenik.

8. dio

Bogata obitelj Banchetti

Prvi načelnik Općine, Toma, bio je potomak Andrije Banchettija čija se obitelj  početkom 18. stoljeća iz Italije (Bergamo) doselila u Tisno. Umro je u travnju 1828. u 53. godini života u Šibeniku u kući Girolama (Jerolima) Tommasea i pokopan na šibenskom groblju Sv. Nediljice (…nel cimitero di S. Domenica nel Borgo di Terra di Sebenico) zapisao je u Matici umrlih tadašnji tišnjanski župnik don Vicko Marini Grgošan.

Za ovu obitelj, od koje su neki živjeli i u Šibeniku, govorilo se da je najbogatija obitelj stare Dalmacije.

U knjizi Sela šibenskog kotara, don Krsto Stošić piše da je Andrija, sin Markantonija (Marca Antonia?) stekao mnogo zemalja u Tisnome, Jezerima i Pirovcu koje su mu obrađivali kmetovi. Prije nego je 1732. godine preminuo, Andrija je učinio oporuku u kojoj je, među ostalim, a pomalo čudno, odredio da se svakoj ženi iz gore navedenih sela, koja rodi od 25. ožujka do 8. listopada , dade po vrč vina i jedan kruh.

Pokopan je u šibenskoj varoškoj crkvi, a njegova žena Ivanica, preminuvši 1741., svoj mir našla je u tišnjanskoj župnoj crkvi sv. Duha.  Imali su dva sina. Jedan od njih bio je Giuseppe (Josip), otac prvog tišnjanskog načelnika Tome.

Tomina majka, odnosno Josipova žena pripadala je poznatoj šibenskoj obitelji Filiberi i, najvjerojatnije, bila u rodu s Mihovilom Angelom Filiberijem koji je zapovijedao elitnom postrojbom hrvatskih konjanika (Croati a Cavallo) u mletačkoj vojnoj službi 70-ih godina 18. stoljeća (Čoralić-Katušić: Andrija Mladinić i Mihovil Anđelo Filiberi – časnici postrojbe Croati a Cavallo…).

Kao dokaz njihove imućnosti ostala je palača u Tisnome, sagrađena 1763. godine, a koja se nalazi s desne strane u uskoj ulici koja vodi od Rudine prema crkvi svetog Roka. Međutim, još više o bogatstvu obitelji govori legenda (a možda i nije samo legenda) o posuđivanju novaca Veneciji. Naime, krajem 18. stoljeća ratne okolnosti dovele su Mletačku državu i u financijsku krizu pa je Giuseppe Banchetti pritekao u pomoć pozajmivši joj, navodno, 500 tisuća zlatnih cekina.

Ovaj novac je kasnije vraćen ali nitko ne zna gdje je završio jer je stari Giuseppe preminuo ne uspjevši reći gdje je novac pohranjen. Nakon njegove smrti nasljednici su prekopavajući podrume palače, zidove i vrt pokušali naći blago ali bez uspjeha. Jedino su u nekom ormaru pronašli vrećice s grbom Mletačke republike i u njima obične cekine, a priča o zlatnim cekinima i potraga za njima nastavila se sve do današnjih dana.

Don Krsto Stošić, pak, navodi da je Josip (Giuseppe) pozajmio, 1810. godine,  francuskoj vladi 2400 lira.

U obitelji Banchetti bio je još jedan Andrija koji je nakon poznatog viškog boja, u kojem je, u srpnju 1866. godine, austrijska mornarica porazila talijansku, od austrijskog cara Franje Josipa bio odlikovan Zlatnim križem za zasluge (Petar Kuničić: Viški boj, 1907.). On se 26. srpnja 1823. godine vjenčao sa Marijanom, sestrom Nikole Tommasea koji  ju je dolazio pohoditi u Tisno, a koja je umrla 7. rujna 1876. godine. Za njega Stošić kaže kako je kroz cijeli život bio pustolov i gurman, a taj „epitet“ nosi i posljednji Banchetti u Tisnome, također, Andrija koji je preminuo početkom 20. stoljeća i bio oženjen s Marijetom Matković.

Po pričanju starih Tišnjana i on je živio u velikoj raskoši i uživao u bogatstvu. Volio je i putovanja pa je svojedobno obišao sve veće gradove tadašnje Europe. Privlačile su ga i tuđe žene kao i djevojke. Postoji priča po kojoj se u već poodmaklim godinama bio zaljubio u djevojku iz Betine te joj je, samo za zagrljaj i poljubac, bio spreman dati svoj ljetnikovac na Rastovici ali djevojka ga je odbila.

Njegova žena Marijeta, desetak godina prije svoje smrti, odnosno 1923. godine prodala je kuću-palaču braći Andriji, Jeri, Anti i Martinu Ćuzela-Papati Matinima.

Iz pisma, koje je 6. svibnja 1923. godine Miran pl. Ivanišević, kr(aljevski) poreski nadupravitelj iz Šibenika, punomoćnik i posrednik kod kupoprodaje, poslao Andriji Ćuzeli Papati u Ameriku, može se razaznati veličina kupoprodajne nekretnine, odnosno palače.

… ima u njoj na prizemlju jedna butega (dućan), šest velikih konoba, a u jednoj konobi tri kamenice, jedna od 40 barila, druga od 14 barila i treća od 12 barila; na prvom podu sedam soba (kamara), jedna kuhinja velika i jedan veliki prolaz i dvije velike gusterne od kojih jedna u jednom pomješću zatvorenu, a druga kod kamenih skala. Na drugom podu: jedna kuhinja i šest soba (kamara), a u čufitu dva mjesta, pak vrtal ograđen sa zidom u klaku, dvorište, skale od kamena, jedan kokošinjak i jedna pojata pokrivena bez tavana uz vrtal…

Inače, kuća-palača Banchetti je 1874. bila na licitaciji za prodaju ali razloge za to nismo uspjeli saznati (Avvisatore Dalmato, 16. siječnja 1874.).

9. dio

Izgradnja tišnjanskih mostova i njihovo spominjanje u djelima putopisaca

U vrijeme prvog načelnika Tome Banchettija izgrađen je i prvi most.

Prema don Krsti Stošiću, još 1696. godine Tišnjani su htjeli podignuti most ali se šibensko Veliko vijeće usprotivilo i čudilo tom zahtjevu jer da bi se mogla razviti lupeština i dolazili bi Turci, a izgradnji mosta usprotivila se i mletačka vlada.

Kad je 1797. godine pala Mletačka republika, Tišnjani su započeli sa svojim stogodišnjim naumom da povežu svoje mjesto s kopnom i počeli su praviti temelje mosta, međutim, radovi su zaustavljeni jer su se tome, sada, usprotivili Murterini. Razlozi njihovog protivljenja bili su slični prijašnjima kao i bojazan od lakšeg širenja zaraznih bolesti na otok kao i plaćanje mostarine pa su trebala proći još dva desetljeća da Tišnjani izgrade prvi most.

Koliko su to Tišnjani željeli i bili ustrajni u izgradnji mosta govori činjenica da su austrijskoj vlasti, koja im je dozvolila izgradnju, poručili da su spremni sami ga održavati.

Austrijske vlasti su, ipak, od 1822. godine preuzele održavanje mosta ali i Tišnjani su imali neke obveze. Tako je 1829. svaka tišnjanska obitelj čuvarima mosta davala pola barila vina.

Prvi most, najvjerojatnije, nije bio pokretan jer, prema Krsti Stošiću, Tisno takav most dobiva 1832. godine.

Bile su to godine kad su mnogi tadašnji europski znanstvenici i putopisci obilazili Dalmaciju.

U svom djelu Portolano del mare Adriatico talijanski kapetan Giacomo Marieni 1830. godine navodi kako je Tisno u potpunosti smješteno južno od mosta uz podnožje brda koje ga dijeli od sela Jezera te da ima puno pristaništa za male brodove, a mornari tamo nalaze dovoljnu količinu zaliha vode (!?).

U drugom izdanju ove knjige, izdanoj 15 godina kasnije,1845., isti autor navodi i da je most pokretan.

…Dubina ispod pokretnog mosta ne prelazi četiri stope. A voda snažno teče stoga prije nego što prođete biti će potrebno pričekati da se more smiri ili da struja postane povoljna. Tisno je najuglednije selo na otoku… gotovo, sav promet za koji je otok sposoban, obavlja se tamo….

U godini prvog izdanja gore spomenute knjige na otoku Murteru živjelo je 3390 stanovnika u 584 obitelji od kojih 1199 u Tisnome u 220 obitelji. Više od dvjesto stanovnika nego u Murteru, više od 400 nego u Betini i više od 700 nego u Jezerima. Osim poljoprivredom Tišnjani su se u to vrijeme bavili i stočarstvom. U svojim štalama imali su 2109 ovaca i 1900 koza. Zanimljivo je da u Murteru i Jezerima nije bilo ni jedne koze dok ih je u Betini bilo 150. Murterini su, pak, imali najviše brodova, 51, desetak više nego Betinjani, a Tisno i Jezera su ih imali po 17 (Toponimija otoka Murtera, Zadar 2010.).

Pišući u knjizi Obale i otoci Istre i Dalmacije (Le coste e isole della Istria e della Dalmazia), izdanoj u Zadru 1840., Marco de Casotti također spominje tišnjanski most:

… i prošli smo otok Murter, bogat svojim procvalim maslinicima, za koji tvrde da je drevni Colentum, i umjetnim pokretnim mostom tamo gdje je njegov glavni grad, Tisno na Murteru, koji se na sjeveru otoka pridružuje kopnu…

O Tisnome i mostu piše i Franz Petter ( Dalmatien in seinen verschiedenen…) 1857. godine:

…Tisno, selo na otoku Murteru, 12 milja zapadno je od Šibenika. Na ovome mjestu postoji tjesnac koji se naziva Stretto di Morter, preko kojega je izgrađen most koji se u sredini može otvoriti da bi brodovi mogli prolaziti. Međutim, zbog struje, tamo se ne prolazi bez opasnosti…

Taj most se, dakle, otvarao po sredini, a kako je to izgledalo možemo samo pretpostaviti dok je sljedeći, željezni most s drvenim pragovima, postavljen 1868. godine i otvarao se na stranu. O izgradnji i postavljanju ovog mosta čitamo u listu Il Dalmata od nepoznatog dopisnika iz Tisnoga. U prvom, kratkom dopisu pisanom 23. srpnja 1868., a u listu objavljeno šest dana kasnije, izvještava kako je tog dana napravljen prvi manevarski test prekrasnog željeznog mosta kojeg je napravila hvaljena  Središnja pomorska vlada u Trstu, a koji čudesno korespondira s kamenim dijelom.

U  drugom njegovom tekstu pisanom 9. kolovoza 1868., a objavljenom deset dana kasnije saznajemo kako je izgradnja trajala gotovo četiri godine. Razlog tome je što su se morali rušiti nekvalitetno prije izgrađeni temelji i stupovi mosta s jedne i druge strane.

… Ovi radovi su započeti pod skrbništvom Općine koja se u tu svrhu obratila vlastima pokrajine i hvalevrijednoj Središnjoj pomorskoj vladi koja je pozorno provjerila stvar i naredila da se most obnovi od vrha do dna… Radovi su izvedeni u kamenu i betonu…

Građevinske radove najprije je vodio inženjer Marcocchia, a završio ih je inženjer Bortolazzi koji su, prema pisanju dopisnika, za svoju marljivost zaslužili javnu pohvalu.

Pokretni željezni tišnjanski most izrađen je u radionicama tehničkog postrojenja u Trstu, a projektirao ga je Giuseppe de Mauser dok je postavljanjem upravljao tehnički inženjer Giovanni Amadi koji je dao sve od sebe da se most otvori za nekoliko dana – navodi dopisnik koji pri kraju članka kaže kako ovo učinjeno djelo ne traži niti veću udobnost, niti sigurnost, a niti estetiku.

Stanovništvo je, pak, kako kaže, ushićeno i blagoslivlja zaslužnu Središnju pomorsku vladu.

Most je bio dugačak oko 21,5 metara, širok oko 2,8 metara, otvor za prolaz brodova bio mu je13 metara, a željezni dio težio je oko 23 tone.

Neposredno uz ovaj most, koji je bio u funkciji stotinu godina, događale u se i havarije brodova. Jedna od njih se dogodila i 1. prosinca 1875.  kad se prevrnula austrijska teglenica. Njoj u pomoć su tada pritekli mornari s talijanskog broda „Vittorio“ zbog čega su kasnije bili nagrađeni od austrijskog ministarstva trgovine (Nachrichten uber industrie…(1878.).

TISNO I TIŠNJANI KROZ STOLJEĆA 13

 

TISNO I TIŠNJANI KROZ STOLJEĆA 14

 

Godine 1854. Općina Tisno, koja je u svom sastavu imala desetak sela, prema popisu stanovništva broji 7 478 stanovnika. Murter i Betina zajedno imaju 2132 stanovnika, Vodice 1511, Tisno 1374, Pirovac 763, Jezera 720, Žirje s Kaprijem 504 i Tribunj 474 stanovnika (Valentino Lago: Memorie sulla Dalmazia, 1869.).

 

Konstituiranje Dalmatinskog sabora u Zadru. Narodnjaci i autonomaši.

 

Nakon što je car Franjo Josip I u listopadu 1860. godine ukinuo Bachov apsolutizam i obnovio ustavnost,  u Dalmaciji se počeo razvijati politički život. Osnivaju se dvije stranke, autonomaška i narodnjačka. Autonomaši, kojih je bilo manje ali su bili ekonomski jači, školovaniji i utjecajniji, zagovarali su autonomiju Dalmacije u sastavu Austrije dok su narodnjaci težili sjedinjenju Dalmacije s Hrvatskom. U Tisnome se kao autonomaš ističe Enrico Matcovich, sin Ivana Matkovića načelnika Općine u razdoblju od 1855. do 1862. godine (K. Stošić), dok je to na strani narodnjaka tišnjanski župnik don Josip Raimondi.

 

Godinu dana nakon ukidanja Bachova apsolutizma, odnosno u travnju 1861., u Zadru se konstituira Dalmatinski sabor čime započinje autonomni ustavni život pokrajine. Među zastupnicima prvog saziva Sabora bio je i Tišnjanin dr. Šime Bujas, odvjetnik u Zadru, koji je izabran na listi autonomaške stranke za vanjsku općinu Šibenik- Skradin. Neko je vrijeme bio jedan od šest tajnika Sabora u kojem je bilo 29 autonomaša i 12 narodnjaka, a kao saborski zastupnik biran je i u zastupničku kuću u Beču.

 

…Bio je ugledan i dobar odvjetnik, nesebičan, čestit i dobrotvoran čovjek do rasipnosti (A. Colić).

 

Dr. Šime Bujas je rođen je u Tisnome  24. listopada 1825., a umro u Zadru 18. listopada 1885. godine. Majka mu je bila Antica, rođena Alborghetti, a otac Mate Bujas, trgovac, koji se doselio u Tisno iz Šibenika i bio treći načelnik Općine Tisno. Šimin brat Antonio, koji je, također, bio trgovac, u razdoblju od 1840. do 1853. kumovao je 23 puta na krštenju. U istom razdoblju Šime je bio 16 puta kum, a njihov otac Mate 7 puta (Tišnjanska Matica rođenih 1840.-1853.). I iz ovog primjera može se zaključiti da je obitelj Bujas, koja se u Tisno doselila iz Šibenika bila vrlo cijenjena od Tišnjana.

 

Dalmatinski sabor se, inače, sastojao od 43 zastupnika od čega se birao 41 dok su zadarski nadbiskup i pravoslavni episkop izravno bili članovi. Sabor je sazivao i raspuštao car, a prema izbornom zakonu glasovati su mogli samo bogatije i obrazovanije osobe ali ne i žene.

 

Izbori za Sabor su se odvijali po kurijama (razredima), a to su bile veleporeznička , kurija gradova te trgovačko-obrtnička kurija. One su sačinjavale 10-tak posto stanovništva, a birale su 21 zastupnika. Ostalih 20 zastupnika birani su iz kurije vanjskih ili seoskih općina, odnosno od oko 90 posto pučanstva i to posredno. Naime, najprije su se birači birali na svakih 500 stanovnika i to ne od svih već samo od onih koji plaćaju barem 1 fiorin godišnjeg poreza, da bi se oni izabrani sastali u sjedištu svog izbornog kotara i izabrali zastupnika.

Tih godina počelo se sve više i otvorenije govoriti o pripojenju Dalmacije Hrvatskoj. Iz tog vremena poznata je polemika, na tu temu, koju su 1862.godine, preko lista Il Nazionale , vodili narodnjak Natko Nodilo i autonomaš Nikola Tommaseo Šibenčanin.

 

Ponukani tom polemikom, svoj stav o pripojenju,  u vrlo zanimljivom i opširnom pismu upućenom Natku Nodilu preko lista La voce Dalmatica, izrazili su tada i ugledni Tišnjani:

 

…Kao u svim stvarima ovog svijeta tako i  u pitanju dalmatinsko-hrvatskog pripojenja postoji nešto ispravno između dvije krajnosti. …Dvije ekstremne stranke u poslu s aneksijom odražavaju se krajnje suprotno. Jedni bi htjeli odmah, a drugi to ne žele ni u dalekoj budućnosti. Jedni ne vide ništa bolje za Dalmaciju nego neposredno sjedinjenje, drugi izračunavaju posljednja zla. Jedni bi se dragovoljno odrekli i imena domovine kad bi došlo do aneksije, a drugi bi željeli postati Kinezi umjesto Hrvata…

 

Držeći kako bi bilo glupo negirati i jedne i druge, jer na obje strane prevladavaju velikodušni razlozi, u pismu dalje navode kako razumiju bujicu plemenitih namjera aneksionističke stranke koja teži uzvisiti slavensku naciju i biti zajedno i s onom braćom koja su već stoljećima pod turskim jarmom, međutim:

 

…Kao i ostali autonomaši drhtali bismo od ideje da izgubimo i ime ove voljene Dalmacije, ime koje je stoljećima živjelo siromašno ali slavno. Drhtali bismo pri

 

pomisli da se moramo pokoriti nama nepoznatim zakonima i običajima…       

 

U nastavku pisma konstatiraju kako neki mrze ono što je Slavenima dobro, a drugi ono što je dobro Talijanima pa se obje strane razbacuju uvredljivim imenima koja su često daleko od istine.

 

…I sve je to beskorisno! – naglašavaju  -  jer se tijek povijesti ne može zaustaviti  te smatraju da nije potrebno ubrzati nepripremljen savez do kojeg će u budućnosti doći i biti daleko veći od Hrvatske. 

TISNO I TIŠNJANI KROZ STOLJEĆA 15

 

 

Tišnjani o pripojenju Dalmacije Hrvatskoj

 

...Kažemo otvoreno da obje strane griješe u tome što idu u krajnosti.

 

Aneksionisti, jer pokušavaju nemoguće djelo da otmu dio živog carstva kojeg se ono neće dragovoljno odreći

 

... Autonomaši zato što se protive slavenskom razvoju, protive se jednom od najsvetijih prava nacije...

 

... Bila bi ludost negirati budućnost Slavenima sada kad svemoćna riječ "nacionalnost" pobjedonosno kruži Europom i budi najslađe niti u srcima. Budući da vjerujemo u Boga, vjerujemo i u budućnost naroda pa će zato slavenska nacionalnost biti pitanje vremena, a nikad principa.

 

I Dalmacija će biti dio nje i svakako zato što bi u suprotnom Južna Slavija bila, ako ne nemoguća, nepotpuna; i zato s druge strane Dalmacija, možete govoriti što god hoćete, da može pripadati Nijemcima, Francuzima, Talijanima, kome god hoćete, ali uvijek će biti član velike slavenske obitelji...

 

i ponavljaju: 

 

... Pripojenje Hrvatskoj za sada je prerano i ne može povećati ukupan zbroj naših dobara, a moglo bi uvelike povećati nepodnošljiva zla koja već imamo, makar zbog nezadovoljstva koje će ono proizvesti...

 

Napominjući kako se za Dalmaciju nikad ne može poreći da je slavenska, ukazuju i na to da ne bi trebalo ni govoriti o hrvatskoj aneksiji jer Hrvatska, sama po sebi, nije narod već je, poput Dalmacije, Slavonije, Srbije, Hercegovine, Bosne itd. itd…, dio Slavije, pa predviđaju da se aneksija neće odmah dogoditi:

 

...već će to sigurno biti u bližoj ili daljoj budućnosti, kad će svi dijelovi, sada nepovezani, raditi na pripremi za veliku zajednicu.

 

Tko iskreno govori razumije ga svatko, a sada treba iskreno govoriti da se zna što se misli. Neiskreno govorenje možda je razlog sadašnjih neslaganja.

 

Napravite, braćo, veliku aneksiju duhova koji djeluju u razumijevanju i sigurno je da ova aneksija neće naći toliko protivnika koliko ih sada susreće osim možda onih koji sanjaju o nespojivim idejama koje je, doista, nemoguće sprovesti u slavenskoj zemlji i slavenskom okružju.

 

Kako onda postići ovo? Jedino obrazovanjem svih snaga sada oslabljenim, uspavanim, polunačitanim.

 

Obraćajući se svojim pismom Natku Nodilu, kao odgovor na njegovo pisanje u listu Il Nazionale  od 31. svibnja 1862., kojim, kako kažu, vrijeđa najljepšu živu slavu Dalmacije Nicolu Tommasea, Tišnjani konstatiraju:

 

Vrijeđati i govoriti uvrede ne čini nam se suživotnim ili dostojanstvenim budući da uvrede pogoršavaju i razdvajaju, a mi Dalmatinci moramo se približiti da bismo se razumjeli. Moramo se ujediniti. Proklet bio onaj koji spotiče braću… .

 

Zastupajući nastojanja Nikole Tommasea dalje navode kako on uvijek govori o obrazovanju ljudi u slavenskom smislu preporučujući knjige, tiskanje rječnika i drugih djela koji bi trebali dovesti do toga.

 

…Napokon, Tommaseo ne želi da se naglo izvrše aneksije koje su podložne kajanju i optužbama već želi snažne, kompatibilne saveze koji bi svim sudionicima osigurali blagoslov slobode i mir.

 

...Stoga je Tommaseo zaslužio bolji tretman nego što ga je imao u spomenutom broju novina. A uvreda koja mu je počinjena imala je bolan i ogorčen odjek u srcu svakog domoljuba, posebice Šibenčana koji se ponose svojim sugrađaninom... .

 

Završavajući svoje pismo upućeno Natku Nodilu, Tišnjani naglašavaju:

 

Mi u Općini Tisno tako mislimo.... Naš je jedini ponos voljeti svoju zemlju više od sebe, držati Niccolu Tommasea za najljepšu živuću slavu Dalmacije, voljeti domoljube s bilo koje strane ako od njih dolazi dobrobit i bez mržnje staviti se svi na sveti poduhvat uskrsnuća ove zemlje koja u strepnji čeka one što će je uzdignuti iz svjetovne iscrpljenosti.

 

                                                   Tisno, lipanj 1862.

 

           U potpisu: Giovanni Matcovich, dr. Giuseppe Raimondi, Matteo Bujas, Cristoforo Cervella, Giacomo Alborghetti, Giovanni Mazzura, Andrea Banchetti

                                                      

TISNO I TIŠNJANI KROZ STOLJEĆA 16

TISNO I TIŠNJANI KROZ STOLJEĆA 17

Tri mandata zastupnika Raimondija

Nakon što je 3. travnja 1865. na sjednici zastupničke komore u Beču, na kojoj se odlučivalo o financijskim potporama za bogoštovlje u Dalmaciji, izostala takva potpora sinjskim franjevcima zbog, navodno, njihove nedovoljne vjernosti carskoj kruni, a iznesena i primjedba da pojedini zastupnici Dalmatinskog sabora imaju južnoslavenske težnje (…da bi prinieli van Austrije sredotežje jugoslavjanske kraljevine…da bi htjeli izpuniti svoje namjere van Austrije…), narodnjaci u Dalmatinskom saboru su se našli prozvanima te je nekoliko njih uputilo javno pismo vladatelju dalmatinskom baronu Lazaru Mamuli. Među njima i don Josip Raimondi:

Njegovoj Uzvišenosti baronu Lazaru Mamuli Vladatelju dalmatinskomu

V. Uzvišenosti!

Na novom saboru dalmatinskom ja sam izašao zastupnikom u jednom od onih zborova, koji pri lanskim izborom nisu stali sa vladine strane; zato sam i ja medju onimi, koje Nj. Uz. gosp. Državni popečitelj naznačio je u sjednici dneva 3. o. m. kano da traže van Austrije pretežnu točku novoj jugoslavjanskoj kraljevini. Odtole sliedi da sam prekoren kano odmetnik vjernosti, caru obetane, najprie u proslovu na moje izbirače, pak svećano potvrdjene na ruke predsjednika našega sabora. Rieči gospodina popečitelja, kako on sam otvorito veli, naslonjene su na izvješća, koja bi mu bila došla od Uzvišenosti Vaše.

Onakovom izjavom ja cienim povriedjeno moje poštenje, pak zato se obraćam k Vami, poštenomu mužu, da se iznese na svačje znanje sve što bi u mojih političkih mnienjih moglo biti protivna čuvstvu ustavnoga austrinskoga podložnika. Inače ću morati još jedan put sažaliti da se vjeruje izvješćem, koja dolaze do V. Uz. tko zna od koga tko zna zašto.

Ja se dičim što pristajem uz previernu protimbu, i što zastupam na saboru mnienje velike većine mojih izbirača, zato ino nenamieravam, ni želim, a zato niti se nebojim biti različita mnienja od onih, koji se krivo nazivaju slobodumni konservativci.

U slobodnoj državi, vladanoj ustavnim zakonom, nemnijem da je zločinstvo, ni izdajstvo, slobodno mnienje, otvorito izjavljeno i pošteno uzdržavano.

Ja ino ne želim, V. Uzvišenosti, nego da se mjesta dade istini, meni na jamstvo, i na jamstvo mojim izbiračem.

Čast mi je potpisati se s poklonom

                                               U Tiesnom, 14. Travnja 1865.

                                                         J. Raimondi

                                        zastupnik na saboru dalmatinskom

                                            (Narodni list, 22. travnja 1865.)

Don Josip Raimondi (1836.-1902.) tri puta je izabran u Dalmatinski sabor  i usko je surađivao s dr. Mihom Klaićem i don Mihovilom Pavlinovićem, prvacima Narodne stranke koja je pobijedila na izborima 1870. godine.

A na prvoj sjednici Sabora, u kolovozu 1870. postavilo se i pitanje o navodnim neredima i prijetnjama (najvjerojatnije autonomašima) koje su se dogodile u Tisnome navečer uoči izbora, a o čemu je bila obaviještena dotadašnja politička (autonomaška) vlast, Raimondi je rekao:

Prije večer došli su žandari s političkim povjerenikom, njih 15, jer je bilo prijavljeno da se svijet pobunio, kad se mislilo da se potoci krvi liju, svak je u ono doba spavao, a jedva se još u kojoj kući mogla vidjeti da svijeća gori. Sutradan su izbori podpunim mirom i skladom prošli….

U studenom 1872. godine u prvom čitanju se našao njegov prijedlog da se u Tisnome ustanovi okružni sud:

Molim Visoki sabor da podrži želju tišnjanske općine da se u Tisnome osnuje okružni sud koji bi bio ustanovljen za sadašnju Općinu Tisno sa Žirjem i Kaprijem koji pripadaju općini Zlarin te Pakoštanima i Vrgadom koji pripadaju općini Biograd… .

S jednog od zasjedanja Sabora, u rujnu 1874. saznajemo kako je don Josip Raimondi bio bolestan te je tražio da mu se omogući dopust od 15 dana što  mu je od zastupnika odobreno, a što je zanimljivo iste godine Tisno je ostalo bez liječnika pa je u prosincu, u listu Avvisatore Dalmato, Općina objavila natječaj za to mjesto. Recimo i to da je krajem godine Tisno dobilo i brzojav.

Početkom rujna 1877. godine Njegovo c. i k. apoštolsko Veličanstvo premilostivo se udostojilo da imenuje tiešnjanskog župnika u mirovini Don Josipa Raimondia, kanonikom kod zbornog kapitula u Trogiru.

Iste godine, na 16. zasjedanju Dalmatinskog sabora Raimondi je izabran za jednog od zamjenika prisjednika Zemaljskog odbora iz skupine vanjskih općina. Prigodom glasanja, od 15 cedulja na 13 je pisalo Raimondi.

Krajem siječnja 1877. godine Sabor je razmatrao i molbu Općine Tisno da se gradi put od Tisnoga do Šibenika, a usput spomenimo da je putopisac Emilio dr. Schatzmayer te godine zapisao da se u blizini uskog tjesnaca i pokretnog mosta nalazi malo ali bogato selo Tisno, glavno mjesto istoimene Općine.

Godine 1888. don Josip Raimondi bio je nadzornik trogirske škole, a 25. kolovoza 1895. splitski biskup Filip Nakić ustoličio ga je za opata i župnika Trogira.

Ovdje treba kazati kako je don Josip Raimondi možda najbolji primjer kako se velika većina talijanskih obitelji, koje su se doselile u Tisno, uklopile u način života Tisnoga i naroda koji tu živi.

 TISNO I TIŠNJANI KROZ STOLJEĆA 18

 

Članovi obitelji Matković pred svojom vilom početkom 20. stoljeća

Enrico se bavio novinarstvom. Godinu dana prije nego je izabran za zastupnika u Dalmatinskom saboru postao je urednikom autonomaškog lista Il Dalmata. Povodom njegovog izbora narodnjački Il Nazionale donosi vijest kako je Enrico dobio 455 glasova i to samo u Starigradu dok su se birači u gradu Hvaru suzdržali od glasovanja. Opovrgavajući to Il Dalmata, od 26. listopada, piše kako je njihov urednik dobio 11 glasova više, odnosno 466, a da Hvarani nisu izašli na izbore samo zato što su bili sigurni da će njihov (narodnjački) kandidat biti poražen.

Godine 1869. Enrico Matcovich, pod pseudonimom Bellumore, izdaje knjigu I nostri onorevoli (Naši časnici) u kojoj se osvrće na prva tri saziva Dalmatinskog sabora ali i opisuje neke od zastupnika kroz to vrijeme. Nekoliko rečenica napisao je i o sebi:

... Ja koji ga osobno poznajem, požalio bih se da ne zaslužuje sve dobro niti sve zlo koje se govori o njemu. Ako govori manji je od osrednjeg govornika, a što se tiče njegovog političkog uvjerenja, previše je poznato da bi se spominjalo…     Na kraju za sebe kaže da je jedan od rijetkih koji se nikad neće nagoditi (surađivati) s protivnicima.

O svom sumještaninu, zastupniku don Josipu Raimondiju piše kako je  u sabor izabran jer je bio samostalan (autonoman) ali da je svoja razmišljanja nakon nekoliko mjeseci promijenio. …On je u osnovi dobar vrag koji nema druge mane osim što dozvoli da ga izigraju lukaviji od njega. Darovit domišljatošću, ali je lišen snažne volje, ima perspektivnost ali mu nedostaje instikt za posao. Aktivan je ali ga se ne smije ometati u časnom popodnevnom odmoru…. Don Josip Raimondi bio je zastupnik za izbore: bio je aneksionist kontradikcije: bio je općinski tajnik, a bio je i župnik za duhovno zdravlje svojih ovaca – završava autonomaš Enrico svoja razmišljanja o narodnjaku don Josipu nakon njegovog prvog mandata u saboru.

Iz nekih talijanskih pisanih izvora saznajemo da je Enrico studirao u Padovi i da je 1859. godine kao dragovoljac sudjelovao u vojnom pohodu za ujedinjenje Italije te bio odlikovan za hrabrost. Nazivan dalmatinskim garibaldijancem isti izvori navode da je u srpnju 1866. godine bio uz Garibaldija u jednoj od bitaka u sjevernoj Italiji, međutim, to nije posve sigurno jer je već od ožujka te godine postao prvim urednikom zadarskog lista Il Dalmata i na tom mjestu ostao do 1872. godine.

Svoj život je posvetio pisanju, odnosno novinarstvu te je nakon Zadra otišao u Milano i neko vrijeme pisao za radikalni Gazzettino rossa dok ga u Split nije pozvao gradonačelnik Bajamonti gdje je uređivao autonomaški list L' Avvenire. Godine 1877. odlazi u Trst i pod njegovim vodstvom izlazi list L'Indipendente  koji je usmjeren kulturnoj i elitističkoj javnosti ali ubrzo postaje glasilom talijanskog iredentizma. Enrico je u Trstu ostao nekoliko mjeseci, a onda se ponovo vratio u Milano gdje se uz pisanje bavio prodajom knjiga. U Milanu je ostao do 1883. godine, a onda se opet vraća u Trst  gdje godinu dana vodi list Alabarda, a potom preuzima vođenje lista Il Mattino u kojem završava svoju novinarsku karijeru.

Enrico Matcovich preminuo je u prosincu 1892. u Trstu, a tom prigodom,  u nekrologu svom prvom direktoru, L'Indipendente ga opisuje kao osobu nemirnog duha, neobičnim tipom i pustolovom.

Već smo spomenuli kako je Enrico imao braću, a jedan o njih, Pave, sagradio je 1903. godine vilu u kojoj je danas ljekarna. Iznad ulaznih vrata stoji natpis na latinskom Parva, sed mihi apta (Malena, ali meni prikladna).

TISNO I TIŠNJANI KROZ STOLJEĆA 19

Narodnjaci preuzimaju Općinu Tisno

Izbori za Dalmatinski sabor, bez obzira na ne baš demokratski izbor zastupnika, donijeli su i mogućnost da širi sloj ljudi pokaže svoju političku opredijeljenost koja je, zapravo, značila nacionalnu privrženost. Također, doprinijeli su i buđenju narodne svijesti pa nakon općinskih izbora 1865., narodnjaci dobivaju većinu u Splitu, Makarskoj, Dobroti, Budvi, Novom u Kotorskoj Boki, Zatonu i Trpnju na Dubrovačkoj strani, Korčuli i Hvaru, Šibeniku i Tisnome, Biogradu i Rabu (Narodni list, 16. rujna 1865.).

Imajući većinu narodnjaka u Općinskom vijeću, tadašnji načelnik, umjereni autonomaš, Krste Cervella, na sjednici održanoj 6. kolovoza 1865., upitao je vijećnike na kojem bi se jeziku trebale održavati rasprave. Većina je odgovorila „na našem“ što je značilo na hrvatskom.  O tome izvještava desetak dana kasnije i zadarski Il Nazionale koji piše da je za ovu odluku bilo 29 od 36 vijećnika.

Odlukom Ministarstva trgovine u Beču u Tisnome je, u prosincu 1867.,  otvoren poštanski ured, a prvi upravitelj je bio Vinko Mazzura. Pošta je bila smještena u Mazzurinoj kući kod crkve sv. Roka, odnosno kod roze“ (bočata voda).

U Korografskom rječniku Italije (Dizionario corografico dell'Italia) izdanom u Milanu 1869. godine čitamo kako je Tisno općina u Dalmaciji u okrugu Zadar i kotaru Šibenik koja ima 6981 stanovnika što uključuje glavno mjesto i njegova sela. …Glavno mjesto je selo smješteno na otoku Murteru, vrlo brdovito i ne baš plodno, a od raznih sela na kopnu treba spomenuti Zlosella (Pirovac), Trebocconi (Tribunj) i Vodizze (Vodice)…

Tisno je te godine, zajedno s Dazlinom i Dubravom, brojilo 1307 stanovnika.

Tri godine kasnije (1872.) na području Općine Tisno, kojoj su pripadali mjesta na otoku Murteru, zatim Pirovac, Dazlina, Putičanje, Vodice i Tribunj bilo je 1538 kuća u kojima su stanovala 6963 stanovnika  od čega je muških bilo 3439, a ženskih 3524. Svi su bili rimokatolici osim četvorice koji su pripadali grčko istočnoj religiji.

U to vrijeme (početkom 70-ih) načelnik Općine bio je Kažimir Salamun, a prisjednici Martin Čorkalo, Ivan Glamoč, Josip Marinović, Julio Vidović i Ante Rozza dok su u Općinskom vijeću sjedili Krste Cervella, Dr. Federico Draganić-Verenzio, Josip Erak, Melkior Ferrari, Grgo Fržop, Jure Jakovčev, Ivan Jugov, Biagio Jukin, Nediljko Juraga, Šime Juraga, Mihovil Ivas, Andrija Kovačev, Ante Markoč, Toma Markoč, Ivan Mazzura, Božo Nikas, Toma Mudronja, Šime Periš, Paškval Rozza, Filip Skočić, Bartol Šparica, Josip Šprljan, Ante Unić i Šime Vukman. Tajnik u općini bio je Jakov Alborghetti, a općinski liječnik Bartol Lugher.

Župnik Tisnoga i ujedno dekan tišnjanskog dekanata bio je don Ante Mazzura, a njegov brat Frane voditelj poštanskog ureda. Postojala je i muška škola koju je pohađalo 44 učenika (godinu ranije 67), a učio ih je Ante Dujšin. Tisno je imalo i žandarmerijsku postaju s 5 žandara i voditeljem Ivanom Klemenčićem kojeg je zamijenio Angelo Misson. Lučki inspektor je bio Lorenzo Rossi, a carinski službenik Girolamo (Jere) Zanini koji je 1875. najvjerojatnije zamijenio Rossija jer se te godine on spominje kao lučki inspektor. Godine 1876. općinski liječnik bio je dr. Luigi Czerwenka.

Luigi Maschek u svom priručniku za Dalmaciju (Manuale regno di Dalmazia) iz godine 1875. piše da se na pokretnom mostu u Tisnome nalazi željezni feral na visini 6 metara od mora i da je vidljiv na udaljenosti od dvije milje koji je aktiviran dvije godine ranije. Isto se navodi i 1879. godine u priručniku Svjetionici i lampioni na obalama Sredozemnog mora (Fari e fanali sulle coste del mare Mediteraneo).

Stanovništvo se početkom 70-tih godina pretežito bavilo poljoprivredom (maslinarstvom i vinogradarstvom) te stočarstvom što se vidi prema podacima iz  1872. godine kad je na području Općine bilo 320 konja, 288 mazgi, 677 magaraca, 5087 ovaca, 2330 koza i 150 grla krupne stoke.

Kad smo već kod poljoprivrede i vinogradarstva kažimo kako je sredinom 19. stoljeća tišnjansko vino marašćina bilo jako cijenjeno. Naime, na prvoj dalmatinsko-hrvatsko-slavonskoj gospodarskoj izložbi, održanoj u kolovozu, rujnu i listopdu 1864. godine u Zagrebu, među zastupljenim vinima našlo se i tišnjansko vino. U kasnije izdanoj knjizi, pod naslovom Prva izložba dalmatinsko-hrvatsko-slavonska… stoji:

… U Dalmaciji imade preko 50 vrstih groždja, a izmedju vinah dalmatinskih glasovita jesu: malvasia dubrovačka, omiški muskat, marašinsko vino kod Šibenika…

A da je ta marašćina s područja Tisnoga doznajemo iz talijanskog prijevoda knjige: ...la Malvasia di Ragusa, il Muscato d'Almissa, la Maraschina di Sebenico, di Stretto (Tiesno)… .

No, vratimo se u već spomenutu 1872. kada zadarski list Gazzeta dei Tribunali, u broju od 30. travnja, donosi tekst o potrebi osnivanja Okružnog suda u Tisnome. U tekstu se obrazlaže ta potreba i navodi kako je glavni prioritet, a na koji Vlada mora obratiti pozornost, brže izvršavanje pravde. Također, među ostalim, napominje se da Općina Tisno s preko 6000 duša ima više stanovnika od Risana, Hvara, Raba i Paga, a nešto manje od Kistanja, Skradina, Orebića, Vrgorca i Visa koji sud imaju.

Međutim, sud u Tisnome nije tada osnovan već tridesetak godina kasnije.

TISNO I TIŠNJANI KROZ STOLJEĆA 20

Tišnjani jednoglasni kad je u pitanju dobrobit domovine

Početkom veljače 1873. godine u Il Dalmati izlazi kratka reportaža pod naslovom „Od Zadra do Šibenika“ (Da Zara e Sebenico) u kojoj pisac, među ostalim, iznosi svoje osobne dojmove o Tisnome ali i njegovim stanovnicima. Autor reportaže, na ovoj ruti, putovao je parobrodom s tek oženjenim prijateljem čije ime nije želio spomenuti, a koji je, sudeći prema dobrodošlici koju je imao u mjestima Općine Tisno, najvjerojatnije, bio poznati i omiljeni visoko rangirani austro-ugarski političar ili vojni zapovjednik.

…Krenuli smo iz Svetog Filipa i Jakova i stigli za dva i pol sata u Tisno.

Tisno je, kako mu ime kaže, usko i nastalo je u dolini na obali, u tjesnacu između brda spojenih pokretnim mostom poput onog u Trogiru. Pred njim su Murter i Betina, a nasuprot je Pirovac… Na leđima nosi Gospu od Karavaja, a iza leđa  je selo Jezera… I sva ta sela na našem putu i po našem dolasku svečanim su pucanjem sudjelovala u našoj radosti…

Tisno je nacionalno s izuzetkom samo četiri obitelji, a ipak su svi, i građani i seljaci, bez razlike, poredali se na pristaništu i na mostu da nas dočekaju. I svi su nas, bez premca, primili s ljubavlju i srdačnošću.

Dopustite mi da ovdje iznesem svoje mišljenje koje, vjerujem, dijeli i moj prijatelj. Od srca zahvaljujem stanovnicima Murtera, Betine, Pirovca, Jezera, a najviše onima iz Tisnoga za sve one srdačne nastupe i iskrene demonstracije prema njemu koje će mu ostati urezane u srcu i koje vrijede dvostruko više nego iz rodne mu zemlje, a od zemlje koja ima političke osjećaje potpuno suprotne njegovim.

Pisac dalje kaže kako stranac u Tisnome ne može primijetiti nikakvu razliku između ljudi ili političkih stranaka. Svi su jednoglasni kad je u pitanju dobrobit domovine.

 …Nema rivalstva ili mržnje…Kad bi svi bili takvi tada bi se vratili u dobra stara vremena kad smo svi bili braća i svi jednako mislili…

Autora ove reportaže zasigurno je dojmio boravak u Tisnome stoga ne čudi, kad dalje kaže, da ga je napustio srcem punim čežnje i naklonosti.

A tu naklonost prema Tisnome potvrdio je pri kraju reportaže kad je uspoređujući Šibenik i Tisno napisao.

… Praveći usporedbu između Šibenika i Tisnoga, bez mržnje i predrasuda, prvi ima puno naučiti od drugog, a ako Tisno dobije Sud, ono će nadmašiti u svakom pogledu obližnji Šibenik…

Na lokalnim izborima, krajem 1873. godine, Općinu ponovo preuzimaju narodnjaci, a za načelnika je izabran narodnjak Josip Marinović.

Osvrnuvši se na ovakav ishod izbora autonomaški list Il Dalmata sredinom siječnja 1874., među ostalim, piše:

Općina je osnovana u takozvanom nacionalnom smislu s nepismenim načelnikom i petoricom vijećnika (prisjednika) vrijednih njemu…

…Bivši načelnici Cervella i Salamun i gospoda Banchetti, Bujas, Glamoč, Raimondi (Giovanni?), Jajac i Matković koji su cvijet stanovništva Tisnoga, svi stoje  po strani ali njihov utjecaj će paralizirati namjere onih koji budu htjeli loviti u mutnom… .

List „Katolička Dalmacija“ (La Dalmazia Cattolica) 28. veljače 1874. donosi vijest da su zasjedali novoizabrani članovi Općinskog vijeća Tisnoga i načelnik Josip Marinović, a među izabranim vijećnicima bili su i betinski župnik don Petar Bilić i pirovački don Krste Bukić. Ovaj potonji je predložio da se nastavi sa strogošću zakona protiv bogohuljenja koje je u svakom pogledu nepoželjno javnom moralu.

Pridružujući se još nekim općinama u Dalmaciji, sa sjednice je upućen i dopis u Beč kojim se traži da se u gimnazijama u Dalmaciji uvede hrvatski kao nastavni jezik.

TISNO I TIŠNJANI KROZ STOLJEĆA 21

Općina Tisno u obrani Šibenske biskupije

Početak 70-ih godina 19. stoljeća obilježen je ispražnjenom stolicom šibenskog biskupa, čak što više, postojale su i sumnje da će se ukinuti Šibenska biskupija pa je tim povodom tišnjansko Općinsko upraviteljstvo uputilo pismo Austro-Ugarskom caru i kralju Franji Josipu I kojeg je, 7. lipnja 1874., objavila i La Dalmazia Cattolica. Ove novine su izlazile pretežito na talijanskom jeziku, a dopis Tišnjana u cijelosti je objavljen na hrvatskom:

Svietla Kruno!

Pravednost jest temelj kraljevina; a liepom slogom medju pucima, koje iskrena ljubav veže svomu Kralju, i kraljevine se održavaju i rastu.

A kad se znamenovanje pravednosti zanepoznade; kada, zanemarivši vječnu pravednost, stvara se njeka nova uvjek promienljiva; kad mjesto sloge medju pucima uspostavlja se gospodstvo jednoga nad ostalimi; kraljevina razdieljena u obrani povlastica i prava, pomućena novoskrojevimi i neodosliednimi načeli,mora da oslabi i iznemogne.

I godine 1871.  i tekuće 1874. carevinsko vieće u Beču odluči ukinuće dviju Biskupija katoličkih u Dalmaciji. – Koji je tomu uzrok? koja li svrha? – Uzrok prividni prazna štednja; svrha bistra slabljenje katoličanstva.

Evo ima dvie godine da biskupska stolica u Šibeniku praznuje; sumnja raste medju katolicima, da ju se kani žrtvovati, uništiti.

Sabor dalmatinski jurve jednodušno ustade da naglasi i utvrdi potriebu sadašnjega broja Biskupija u pokrajini;  jurve obćine Šibenska, Trogirska i Skradinska, gdjeno stanuje većina pučanstva Biskupije Šibenske, odlučno obraniše i zamoliše njezin obstanak.

Ima li se želja narodna uvažiti?može li ju se obezcieniti, odbaciti?

Biskupija Šibenska jest sastavljena od četiri malo ne ciele prijašnje biskupije, Kninske, Skradinske, Šibenske, Trogirske; broji više od 70 000 stanovnika. Ako početkom ovoga stoljeća, kadno u Dalmaciji bijaše za treći dio manje pučanstva, mogaše četiri biskupije obstajati; pokle u jednu biše sdružene; jeda li je prilično da se i ta jedna digne; te grad Šibenik i ovi sjaj izgubi koji ga za šest viekova resaše, kao što za šest viekova carska kruna resi uzmnožnu obitil Vašega Veličanstva? Jeda li je dično za škrtu štednju od dvie tri li hiljade forinta ogorčiti 70 000 pučanstva koje novcem svojim i krvlju državi pomaga? Lišiti ga veoma čučene duhovne utjehe; nadariti mu viernost i sinovlju odanost poruganjem, potlačenjem?

Obćina Tiešnjanska ima pouzdanja u odlučujuću blagonaklonost okrunjenoga svoga Kralja; razumi medjaše zakonodavnoga vieća, štono je slobodan stvor Vašega Veličanstva; čuti teško čudnu igraliju kojom se izsmiehavaju uvjerenja katolika koji su i tako jedini stup ukupne Carevine. Može li Vaše Veličanstvo dopustiti da pouzdanje uvjek viernih podložnika oslabi? da se red i u svjetovnih i u božanstvenih stvarih izvrati? hoće li blagoslovljena ruka miloga našega Katoličanskoga Kralja i Cara, koja to skoro za 25 hiljada grčko istočnih Kotorana novu Biskupiju naredi, podpisati, bez privoljenja svete Stolice, protiva pučkoj potriebi i želji, ukinuće trostruko više napučene katoličke Šibenske Biskupije?

Vieće obćine Tiešnjanske ponizno prosi i nastojno pita obstanak Biskupije Šibenske, tvrdo držeć da je to isto želja plemenitoga Srca Vašega Apostolskoga Veličanstva, da je i to jedan uvjet zadovoljenju naroda, i dugotrajnomu cvatu Austro-Ugarske Carevine.

Tiesno, 24. svibnja 1874.

Preponizni i vierni podložnici Općinsko Opraviteljstvo

J. Marinović, načelnik

Prisjednici: I. Jakovčev, J. Šprljan, M. Čorkalo, T. Markoč, I. Papeša

Nakon kratke biskupijske krize, koja je potrajala nekoliko godina, 1875. za šibenskog biskupa izabran je Josip Antun Fosco te je zaređen u svibnju 1876., a biskupsku čast je obnašao do 1894. godine.                     

TISNO I TIŠNJANI KROZ STOLJEĆA 22

Narodnjačka općina Tisno za spomenik autonomašu Nikoli Tommaseu

Već prije spomenuti Šibenčanin Niccolo Tommaseo, dalmatinski i talijanski književnik, jezikoslovac, esejist, novinar, političar, autor  brojnih djela na talijanskom i hrvatskom jeziku, preminuo je u Firenzi 1. svibnja 1874.  u 72. godini. Bio je i najpoznatiji autonomaš svojega vremena ali cijenjen i od narodnjaka što dokazuje i sljedeći primjer. Naime, odmah nakon njegove smrti u Šibeniku je pokrenuta inicijativa da mu se podigne spomenik u što se uključila i narodnjačka Općina Tisno. A kako je bilo na sjednici Općinskog vijeća općine Tisno, održanoj 4. srpnja 1874. , kad se raspravljalo o tom pitanju, čitamo desetak dana poslije u listu Il Dalmata iz pera tišnjanskog dopisnika:

Tisno, dne 4 srpnja.

Nečuveni primjer. Dočim, nesamo u Dalmaciji, koljevka neumrlog Tommasea, doli po cielom izobraženom svietu, slavi i štuje se ime glasovitog i uzvišenog Dalmatinca, ota slava ovdi mu je uzkraćena.

Čujte! Danaske bi sjednica obćinskog vieća te potle dugog pretresanja raznih predmeta dnevnog reda, gosp. Načelnik Marinovich u malo, ali vrućim riećima, izkaza što se po Dalmaciji i vani radilo i sveudilj radi se, za sve to većma proslaviti slavno ime Tommasea, i umoli vieće nek uoblasti i ovu obćinu da se sdruži s ostalim izobraženim svietom te priteće s malenom žrtvom, k podizanju spomenika, na slavu vječitog muža.

- Rieči Načelnika ganule su i živo dirnule dobromisleće viećnike i dadu povoda gos. K. Cerveli da podnese predlog.

Vidivši tisne novčane okolnosti ove obćine, nek se udiele u tu svrhu 50 fior. iz blagajne sveukupne obćine.

Petdeset forinta! Kad je čuo prisjeda (noto in Giudea) Šperljan, kao izvan sebe, namrgodi lice, oči i izkesiv zube skoči: Što, petdeset forinta da se dadu za Tommaseov spomenik? Aja! Tomu se protivim. Čemu je on zaslužio? Ako li je mudar bio to je za se bio; pa nije se tomu ni čuditi, jer tako ga Bog nadario, dakle slava Bogu a ne njemu tudje.

-  Da pobije ovakovi nesmodni sud o Tommaseu, digao se gosp. Salamun bivši načelnik, i spazi da Tommaseo je bio velik čovjek, kakvih majka ne radja tako lahko; da njemu današnji viek napredka i prosvjete mnogo je dužan, buduć  pokojnik dao 190 djela na svietlost vieka, kao: Povjestničar, dušoslovac, državoslovac, politik i napokon kao pobožan kršćanin; dakle da i zaslužuje jednu vanrednu slavu i štovanje sa strane svega izobraženog svieta, a ponajviše od majke Dalmacije.

Ali namjesto da ove rieči Salamunove opomene Šprljana vulgo „posji perac“ to njemu bi uzrokom da izgubi i ono jole pameti što u šupijoj tikvi mu zaostalo bilo, te prihvati u svojoj neumitnosti: Možda Tommaseo je bio višjeg staža negoli ja ali koliko drugih ima na svietu što su višji od njega, a što se tiče drugog, neznam baš za stalno, dali je on toliko zaslužan.

Ovo nerazborito sudenje o proslavljenom mužu, buduć da mračnjak k mračnjaku ide, privuče k Šprljanu njekoliko njemu prilični, tako da pri glasovanju, predlog Cervele, osta u manjini.

Sad, sav zadovoljan u svojoj zlobnoj duši, misljaše jadan da je njekakvu veliku pobjedu obdržao, ali ti mu brzo čemerom posta radost ota.

Načelnik ustade na obranu i da iztumači, onim zasljepnikom što se povuklo bilo za njim, velike zasluge pokojnog muža; tako da pri predlogu Načelnika, da se udieli iz novca odlomka Tiesno 25 forinta, a i kod onog M. Jakovčeva, da na ime Betine-Murtera dade se 10 forinta za spomenik Tommaseov dobi se asolutna većina. (Samo su vijećnici iz Vodica bili protiv.)

Dočim „slava“ kličemo Načelniku i Jakovčevu i manjini Vijećnikah što hrabro i sviestno obiše napadanja jednog glupea, nemožemo za dosta prečuditi, kako ostali Viećnici Vodički nisu se ugledali u primjer Načelnika i Jakovčeva da poprave što njihov zastupnik i glavar okalja.

- Ali možda oni htjedoše dokazati njihovom tvrdokornošću, da u Vodicama ne poznaju se, dapače  niti se kada čula uzvišena djela Tommasea, ovog neumrlog sina slave i ures Dalmacije, i tako svietu pokazati na kom su stepenu izobraženosti u istini, slava im.

Što se Šprljana tiče, mi se njemu nečudimo jer navika je njegova crniti i protiviti se plemenitim djelom… .

Spomenik Nikoli Tommaseu podignut je u Šibeniku dvadesetak godina kasnije, odnosno 1896. godine, a otkrio ga je tadašnji šibenski gradonačelnik i narodnjak Ante Šupuk. Nalazio se na mjestu današnjeg spomenika Petru Krešimiru IV. , a srušili u ga nepoznati počinitelji 1945. godine.

Iz gornjeg teksta može se zaključiti kako tadašnji načelnik Općine Tisno Josip Marinović i nije bio toliko nepismen kako su ga opisivali tišnjanski autonomaši pri njegovom izboru i preuzimanju Općine u narodnjačke ruke.

 TISNO I TIŠNJANI KROZ STOLJEĆA 23

Car i kralj Franjo Josip I. u Tisnome

U kolovozu 1874. godine Brzojavno ravnateljstvo iz Zadra uputilo je Općini Tisno dopis u kojem traže da bude na ruku povjerenicima koji će postavljati brzojavnu žicu (vod) ispod mosta. Do kraja te godine brzojavni ured je i uspostavljen ali se Općina morala obvezati da će prostor za ured biti besplatan (Avvisatore Dalmato).

Nekoliko mjeseci kasnije, odnosno 15. travnja 1875., na svom obilasku Dalmacije, car i kralj Franjo Josip I. posjećuje Tisno gdje ga dočekuje tadašnji načelnik Općine, narodnjak Josip Marinović.

Načelnik Josip Marinović

U najavi njegovog posjeta, o čemu izvještava zadarski Zemljak 7. travnja, stoji kako će cijelo mjesto biti ukrašeno zastavama, tepisima na prozorima i maramama te da će Njegovo Veličanstvo dočekati svi stanovnici, a da će ga na odlasku, do granica Općine, ispratiti 200 brodova. Također, u najavi piše, kako će ga uz općinska uprava do Šibenika pratiti i jedna gajeta s posadom od 6-8 žena koje će, u slavljeničkoj nošnji, sudjelovati na regati u Šibeniku.

A kako je protekao carev posjet Tisnome čitamo u istom listu 17. travnja:

…U Tisnome se, Njegovo Veličanstvo, udostojalo iskrcati na obalu i otići u općinsku kuću. Ulaz, odnosno zid bio je obložen bršljanom… U prolazu je Njegovo Veličanstvo zastao da rukom osjeti je li to prirodni fenomen ili umjetnost i iznenadio se realizacijom ukrasitelja koji je znao tako dobro oponašati prirodu. Na trgu ispred općine igralo se duplo kolo koje je promatralo Njegovo Veličanstvo. Prvo su kolo igrale 24 seljanke odjevene u crno i plešući posipale Njegovo Veličanstvo cvijećem, a drugo su igrale ostalih 36 odjevene u grimiz sa spuštenim pletenicama preko ramena.

Njegovo Veličanstvo posjetio je školu i prisustvovao nastavi te naznačio predmete u kojima je želio čuti učenike i izrazio zadovoljstvo učiteljem. Na odlasku iz luke broj brodica, koji su pratili njegov jedrenjak, bio je toliko veliki da nije mogao isploviti dok se nisu udaljile….

Raspuštanje općinske uprave

U drugoj polovici 70-tih godina kao porotnici sudbenog dvora Zadarskoga spominju se tišnjanski posjednici Andrija Banchetti pok. Vincenza, Martin Čorkalo, Josip Marinović, Kažimir Salamun, Stjepan Čiović, Šime Fulgosi, Ivan Glamoč, Toma Jajac, Antonio Raimondi te trgovac Josip Gelpi.

Krajem 70-tih godina dolazi do raspuštanja tišnjanske općinske uprave. Autonomaši tumače kako je do tog došlo radi nesposobnosti načelnika Marinovića, a narodnjaci kako je pokrajinskoj vlasti bila „trn u oku“ narodnjačka općina. Za vladinog povjerenika do izbora imenovan je Lovro Mazzura da bi na izborima 1882. za načelnika bio izabran njegov brat Josip.

Josip Mazzura izabran je za načelnika i tri godine kasnije (1885.) .

Autonomaški list Il Dalmata će 29. travnja 1885. objaviti članak u kojem se kaže da je to bila pirova pobjeda iz razloga što je Mazzura morao zatražiti podršku Jose Šprljana iz Vodica i od Josipa Marinovića.

 ...Od onog dobro poznatog Šprljana kojeg je i sam Mazzura osudio za bojkot općine kao i od onog Marinovića koji je, ne govoreći o drugim činjenicama, naredbom namjesništva bio razriješen položaja načelnika. Svatko tko poznaje situaciju u Tisnome moći će prosuditi moral te povezanosti između ljudi koji su se uoči izbora međusobno srdačno mrzili i prezirali….

U nastavku teksta govori se o pritisku, nasilju i uznemiravanju birača od Mazzurinih pristaša pri glasovanju te o zastrašivanju onih koji su svoj glas htjeli dati autonomašu Matcovichu:

…a bilo je i svećenika koji su čak s oltara napadali poštenje ili ugled ljudi oštro ih optužujući za ateizam i nereligioznost…

Nakon što pisac teksta konstatira da za uspjeh, postignut ovakvim sredstvima, treba imati hrabrosti proslaviti ga kao pobjedu, napominje i to kako će nesposobnost onih koji će vladati Općinom dovesti do toga da će se komunalni troškovi povećati u nedogled te sa žaljenjem konstatira kako Vlada još ne vidi opasnost ili štetu od koje Provinciji prijeti vladanje Starčevićeve stranke… .

TISNO I TIŠNJANI KROZ STOLJEĆA 24

Autonomaši omalovažavaju narodnjačku općinsku upravu

Koliko je tišnjanskim autonomašima teško pala ponovna pobjeda narodnjaka na izborima 1885. govori i činjenica što je dopisnik Il Dalmate iz Tisnoga u nekoliko idućih brojeva lista, a osvrćući se na izbore, omalovažavao izabranog načelnika i moguće njegove suradnike pa u svibnju 1885., u broju 35 piše:

… Koliko je mučno Mazzuri ostaviti sjedište načelništva, reka bi da se šnjim vjenčao… i da nebiaše neuljudnog druženja, crnih kabanica, pečene janjetine, novaca, bedasti obećanja, Mazzura morabi pripasat preljaču pak opet u svoju tvornicu… Tu je pisac članka očito mislio na proizvodnju svijeća, odnosno voštarnicu koju je imala obitelj Mazzura.

Međutim, kako dalje navodi, od Mazzure ih više plaši osoba sadašnjeg prvog obćinskog prisjednika budeli opet potvrdjen, jer tri godine prošaste njegovog vojevanja u obćini nije ima u glavi neg sedam, govorimo sedam, zubi, al dan danas dobavi ostalih dvadeset i pet tojest cjelu zubnjaću skojom će nas klati ko divlji vuk… Pretpostavljamo da se ovdje radi o Roku Oradi.

U članku kojeg je pisao u oči Spasova, nekoliko brojeva kasnije, dopisnik načelnika Josipa Mazzuru naziva čudnovatom osobom, a dotakao se i Šimuna Alborghettija zvanog flagellum Dei (Bič Božji) koji bi trebao biti potvrđen za općinskog tajnika, a za kojeg kaže da je dogrdio i slici sv. Martina koji je zdvora ove obćinske dvorane U broju 48 rečenog lista, pak, osvrnuo se na to da načelnik ne može naći ni prvog ni drugog prisjednika:

... Pasqualin pahvaljuje, jer da se je zadovoljio kroz ove tri godine i niekoliko mjeseci; - Glamoč neće, jer da ima svoga posla, a navlastito pripravljat suhe loze za svog paripa! – Salamun takodjer ima svog posla: njušiti radiku: - Rajmunda neće zašto, da je Talijanaš te se boji da mu ne uduši Lisicu: - Orade kruto se boji jer da će piliti u Blagajnu isto ko zmija u jaja!....Malo da nezaboravi majmunsku obrazinu. Obratova. A štoje od njega?he! Ljuljase u škipu, pa i nebise bilo čuditi da se opeta zamrsi a potlači svoju besidu… Jadan Beppo – završava dopisnik tekst misleći na načelnika Josipa Mazzuru.

Nakon što su se općinske službe formirale, u broju 89 Il Dalmata se „dohvatila“ financijske situacije u Općini i financijskog Odbora u kojem su, kako piše, dva nepismena pojedinca i polupismeni Antonio Obratov.

Vodičani i Murterini traže odcjepljenje

Na izborima u lipnju 1889. za načelnika je po treći put izabran Josip Mazzura. Međutim, ovi izbori, za koje nije bilo sumnje da će na njima narodnjaci odnijeti pobjedu, nisu prošli u „borbi“ s autonomašima već u međusobnim razmiricama narodnjaka.

Vodice, zajedno s Murterom i Betinom, smatrajući kako ih je po broju stanovnika više, tražili su da imaju i više vijećnika dok je Tišnjanima većina u Vijeću bila važnija od mjesta načelnika i došlo je do zlouporabe i nepriznavanja „punomoćnica“ koje su birači trebali imati prigodom glasovanja.

… Pri ovoj borbi Tiešnjanska gospoda najviše računala na neslogu Vodica. Mjesto ogromno, a u neprestanoj zadjevici: stari veterani Šprljan, Markoč, Roca da izkopaju oči jedan drugome; Mačukati, Lasani, Srdarovi, Slade tobože su talijanske stranke; pa sto drugih zadjevica…

Ishod izbora bio je na strani Tišnjana, a svoje nezadovoljstvo Vodičani i Murterini (s Betinjanima) iskazali su tražeći odcjepljenje od Općine Tisno i formiranje svojih Općina. (Katolička Dalmacija, 15. srpnja 1889.)

Iz jednog pisma upućenog Zemaljskoj vladi u Splitu, kojeg su 32 godine kasnije (1921.), u ime Odbora za osnivanje Općine Murter, potpisali Ive Juraga pok. Mate i Šime Skračić pok. Andrije, saznajemo kako je 30. kolovoza 1889. u Murteru održan seoski zbor mještana Murtera i Betine na kojem se tražilo osamostaljenje. Zajednički zbor održan je i nekoliko mjeseci kasnije, odnosno 13. siječnja 1890., na kojem je čak postignut i dogovor o općinskoj upravi ukoliko dođe do novoformirane Općine.

U svojim željama i traženjima za osamostaljenjem Murter i Betina nisu uspjeli ali Vodice jesu te su se 1891. godine odcijepile od Općine Tisno. Ovdje treba napomenuti kako su Vodičani i u listopadu 1874. godine , dopisom Dalmatinskom saboru, prvi put zatražili formiranje vlastite općine (Avvisatore Dalmato, 10.listopada 1874.).

TISNO I TIŠNJANI KROZ STOLJEĆA 25

Ulje jeftinije od vina, a prerada potrajala do svibnja

Prema popisu stanovništva od 31. prosinca 1890., a kojeg je izdala statistička središnja komisija u Beču 1894. godine, na području Općine Tisno (prije odvajanja Vodica) bilo je 1888 kuća u kojima je živjelo 8729 stanovnika od kojih je bilo 4444 ženskih i 4285 muških stanovnika.

U Tisnome je tada bilo 326 kuća i 1451 stanovnik (ženskih 753, muških 698), a u Dazlini je u 14 kuća živjelo 86 stanovnika s istim brojem ženskih i muških. U Dubravi je, također, bio isti broj kuća kao u Dazlini ali sedam stanovnika više, a jedan muški stanovnik manje od ženskih. Na Ivinju je bilo šest kuća i 33 stanovnika od kojih 15 muških i 18 ženskih dok se jedna kuća nalazila i u Gračini (Rastovac) bez zabilježenih stanovnika.

Broj stanovnika u ostalim mjestima tadašnje Općine Tisno:

Betina 1139 (Selo 1058, Zdrače 81), Jezera 610, Murter 1420 (Selo 1176, Hramina 244), Tribunj 674 (Selo 625, Sovlje 31, Trnkuća 18), Pirovac 1113 (Selo 919, Putičanje 100, Slakovac 42, Škriline 42, Varoš 10) i Vodice 2110 (Selo 2019, Dražice, Kozara, Poljičkov brig 13, Pišće 33, Rakitnica 9, Stajice 18, Vrbica 18).

Prema tom popisu na području Općine bila su četvorica stanovnika grčkoistočne vjere (tri u Vodicama i jedan u Tribunju) dok su se svi ostali izjasnili kao rimokatolici. Također, 8689 stanovnika je navelo da im je jezik kojim se služe  hrvatski, a tridesetorica da im je to talijanski i to njih devet u Tisnome, osam u Pirovcu, po petorica u Murteru i Betini te trojica u Vodicama.

Prolazeći tih godina Murterskim kanalom, Giuseppe Modrich će u svojim Bilješkama i uspomenama s putovanja (Torino-Roma 1892.) zapisati:

…U visini Tisnoga vide se stabla maslina, badema, smokava, a nekoliko se otočića izdiže iz zaljeva. Tada kanal prestaje, a pogled se pomiče prema jugozapadu, prema obalama Italije, prema širokom moru… .

U godini kad je tiskan ovaj putopis (1892.) ponovio se dobar urod maslina poput one iz 1884. kad je prerada ulja na otoku potrajala do svibnja i kad se ulje prodavalo jeftinije od vina (!). (K. Juran).

Tih godina u Dalmaciji je postojalo Poljoprivredno društvo kojeg su članovi bili i Tišnjani: prof. Pave Matković, Jere Obratov, Petar Matković, Mate Matković, Andrija Banchetti, Frane Pasqualin, Ivan Piljac, Giulio Pasqualin, Kažimir Salamun, Frane Gelpi i Frane Salamun. (L'economista, 10.2.1895.)

Obitelj Mazzura

Tijekom 19. stoljeća obitelj Mazzura, kao jedna od najbogatijih i najutjecajnijih obitelji, dala je veliki doprinos životu Tisnoga, a pripadnik ove obitelji dr. Šime Mazzura ostavio je dubok trag u hrvatskom novinstvu, odvjetništvu i politici na kraju 19. i početkom 20 stoljeća.

Povijest tišnjanske obitelji Mazzura istraživao je Zagrepčanin Milovan Buchberger koji je svoja saznanja objavio u kulturnom magazinu Gordogan 2015. godine pod naslovom Skice za portret tišnjanske porodice Mazzura, a kojima se u većem dijelu koristimo.

Prvi iz ove obitelji spominje se Luka Macura koji se oko 1740. godine iz Kistanja doselio u Tisno i oženio Tišnjanku iz obitelji Marov preuzimajući uz svoje i ženino prezime.

On je imao sina Vitu koji se u siječnju 1767. oženio Matijom Mijch (Mić) s kojom je imao četvero djece. Sinove, Šimu (r. 1768.) i don Josipa (1776.-1848.) te dvije kćeri, Ivanu, udanu Šimat (1774.- 1848.) i Anicu (r. 1789.).

Šime Mazzura (djed dr. Šime) vjenčao se 1797. s Anticom Olivari i imali su troje djece, Ivana (1807.-1876.), te Matiju i Justinu.

Već krajem 18. stoljeća obitelj Mazzura u posjedu ima veliki broj vinograda i maslinika, kasnije i malo brodogradilište na Ratu (današnji trg Marka Stegića Hrge), a don Josip uvodi obitelj i u ribarstvo.

Poslovni i društveni uspjeh ove obitelji započinje 1824. godine kada mladi Ivan otvara obrt za proizvodnju svijeća, odnosno voštarnicu, čemu zasigurno može najviše zahvaliti svom stricu don Josipu koji je od 1794. pomoćni župnik u Tisnome.

Četiri godine kasnije, 1828, Ivan se ženi s Marijetom Lubin iz Trogira koja je imala još jedanaestero braće i sestara među kojima je bilo i svećenika i trgovaca koji su, zasigurno,  doprinijeli prodaji svijeća.

I Ivanova obitelj bila je mnogobrojna. Iz tišnjanskih matica rođenih saznajemo da je Marijeta rodila petnaest puta. Nažalost, bila su to vremena kad se često čulo „brencanje“ malog zvona s kampanela (zvonika) koje je javljalo da je preminuo „anđeo“, odnosno dijete  koje ne bi navršilo niti godinu dana. Ipak, duži vijek imalo je osmero njihove djece. Uz već spomenute, dr. Šimu (1840.-1918.), Vinka (1837.-1868.) i Lovru (1853.-1941.) prve poštanske službenike te Josipa (1850.-1926.) dugogodišnjeg načelnika Općine Tisno to su još Frane  (1842.-1881.) koji je bio natputar, Ante (1835.-1894.) nadžupnik crkve sv. Duha i Nikola (1854.-1912.) učitelj te Petronila (1839.-1874.).

TISNO I TIŠNJANI KROZ STOLJEĆA 26

 

Velikan dr. Šime Mazzura

Obitelj Mazzura imala je više kuća, a u jednoj od njih, trokatnici s 14 soba, živjela su braća zajedno. Kuća se nalazi na Ratu u visini crkve sv. Roka nasuprot,  prijašnjoj, manjoj, Mazzurinoj kući, dvokatnici (danas kući Obratov), ispred koje se nalazi ograđeni prostor izvora boćate vode, „roze“ . U ovoj manjoj kući bila je smještena voštarnica (kasnije premještena u veću kuću), pošta i općinska škola (1896.).

Voštarnicu je od oca Ivana preuzeo voditi načelnik Josip, a nakon njega Lovro koji je preminuo 1941. kao zadnji pripadnik ove obitelji u Tisnome.

Od sve braće Mazzura oženjeni su bili samo dr. Šime i načelnik Josip koji se 1886. oženio Ilkom Matković s kojom je imao sina Ivana koji je preminuo od godinu dana i kćer Anticu koja se udala u Karlovac za Stjepana Vrbanića, časnika austrougarske vojske, a preminula je 1968. godine.

Obitelj Mazzura imala je i bogatu knjižnicu koju su uništili Talijani tijekom okupacije Tisnoga u Drugom svjetskom ratu upotrijebivši je za ogrjev(!).

Dr. Šime Mazzura rođen je zadnjeg dana listopada1840. godine. U svom dnevniku nazvanom Iz moje mladosti navodi da u Tisnome pohađa Javnu osnovnu školu u kojoj se nastava odvijala na talijanskom jeziku iako su gotovo svi đaci bili Hrvati. Školovanje potom nastavlja u Šibeniku da bi 2. razred javne gimnazije upisao 1856. u Splitu. U Splitu ostaje kratko vrijeme i odlazi Dubrovnik  gdje iduće četiri godine pohađa Isusovačku gimnaziju dok 7. razred  gimnazije upisuje 1860. godine u Zadru. Za vrijeme školovanja u ovim gradovima uvijek je bio smješten u sjemeništu pa je očito da mu je obitelj bila namijenila svećeničku službu. Kao gimnazijalac u Zadru je nadahnut hrvatskom narodnjačkom misli u čemu su utjecaj imali njegovi profesori među kojima je bio i poznati narodnjak Miho Klaić.

Kad je biskup Josip Juraj Strossmayer u Hrvatskom saboru iznio ideju o utemeljenju sveučilišta u Zagrebu Šime je bio jedan od začetnika pisma potpore zadarskih gimnazijalaca ovoj ideji što je bio razlog da mu autonomaška vlast

onemogući daljnji boravak u sjemeništu.

Nakon što je u lipnju 1862. maturirao u Zadru, u listopadu se u Zagrebu upisao na  Pravoslovnu akademiju. Bilo je to vrijeme sve veće težnje hrvatskih domoljuba za sjedinjenjem Dalmacije s Hrvatskom, a Šime je svoje domoljublje iskazivao i pišući članke za zadarski Il Nazionale kojeg je urednik bio Natko Nodilo. Prepoznat kao takav ubrzo je prihvaćen od zagrebačkih narodnjaka, a jedan od njih, Ivan Perkovac, urednik lista Pozor, poziva ga na suradnju u listu.

 

Šime Mazzura, portret (Autor Celestin Medović, 1913.) (Preneseno iz magazina Gordogan)

Uz već spomenute novine, Šime surađuje i s milanskom La Preservanzom i tršćanskim Tempom u kojima iznosi gledišta Narodne stranke.

Zbog svog pisanja, odnosno stavova ubrzo počinje biti proganjan od vlasti i po naputku „s višeg mjesta“ u svibnju 1864. morao je napustiti Pravoslovnu akademiju. Studij prava, uz pomoć stipendije biskupa Josipa Jurja Strossmayera, potom nastavlja u Grazu gdje ga završava 1866. godine. Na povratku u Zagreb zapošljava se u odvjetničkom uredu dr. Matije Mrazovića, a nastavlja i s novinarskim radom. Iz jednog pisma kojeg je Miho Pavlinović u veljači 1867. uputio Franji Račkom može se saznati  da mu je bilo ponuđeno biti urednikom zadarskog Il Nazionale što nije prihvatio jer nije želio napustiti Zagreb. U lipnju, pak, postaje glavni urednik lista Pozor koji je zbog političkih stavova ubrzo zabranjen i ukinut, a Šime je bio osuđen na mjesec dana zatvora.

Nekoliko godina kasnije, odnosno 1871. Šime u Grazu stiče titulu doktora prava i iste godine u kolovozu pokreće list Obzor koji je u sljedećim desetljećima bio najistaknutiji list u Hrvatskoj, a inicijator je i osnivanja Dioničke tiskare. Usporedo s radom Dioničke tiskare i odvjetnički poslovi su mu dobro krenuli pa je već 1874. njegov odvjetnički ured dobio poslove zastupanja zagrebačke općine, a nedugo zatim i nadbiskupije.

Zbog političkih prilika 1880. godine, kada je Narodna stranka počela biti popustljivija prema mađarizaciji Hrvatske, Šime zajedno s Franjom Račkim i Matijom Mrazovićem osniva Neodvisnu narodnu stranku, a jedan od pokrovitelja je i biskup Josip Juraj Strossmayer.

Šimina politička karijera nije zaostajala za odvjetničkom pa je kao čelnik Neodvisne narodne stranke 1884. godine na izborima u kotaru Klanjec izabran u Hrvatski sabor gdje vodi odlučnu hrvatsku politiku usprkos Khuenovom režimu.

U takvom svom radu imao je i veliku naklonost biskupa Strossmayera što se vidi i iz pisma koje mu je 1887. godine uputio povodom smrti majke Marijete:

Dragi moj prijatelju, vi izgubiste ono što je čovieku na ovome svietu najmilije to jest majku. Sažaljujem vas iz sveg srca, ali moj dragi brate tješimo se vjerom svetom da ćemo se svi poslije života sastati i onu svetu ljubav, koja nas je međusobno na ovom svietu vezala uz Boga, navieke nastaviti…Bog vas tješio…

…Naši su ljudi u zdvojenju zalutali i učinili nješto što, ipak, po mom barem mišljenju učiniti nebi smieli. Take desperatne odluke ne razbistruju misli nego kvare i nove zamršaje radjaju. Drago mi je bilo čuti da ste se vi tome protivili – pravo ste imali. Sa štovanjem i ljubavi ostajem vazda vaš prijatelj.

Usput rečeno, Šimina majka Marijeta bila je u više navrata krštena ili vjenčana kuma Tišnjanima, a među njima i krsna kuma pradjeda autora ovog feljtona.