Sljedećih tjedana na našoj stranici donosimo feljton u nastavcima pod nazivom Tisno i Tišnjani kroz stoljeća iz pera Branka Pavlova.

1. dio. 6. travnja 2021. - 11. dio 15. lipnja.
 
 
 
 
 
 
Tisno svoj naziv duguje morskom tjesnacu uz kojega je nastao.
 
U 16. stoljeću najčešće se naziva latinskim imenom Stricto, Strictus, odnosno Stricto Murtarii (Murterski tjesnac) ali se pojavljuje i hrvatski naziv Tisno prilikom spomena jedne Tišnjanke iz obitelji Jurčević. Također, na jednoj skici naselja iz 1567. godine spominje se kao Kraj in Tischno dok se od 17. pa do početka 20. stoljeća najčešće koristi talijanski  naziv Stretto, odnosno hrvatski Tiesno. Nakon 1. svjetskog rata pa sve do 1991. godine prevladava naziv Tijesno, a onda, nakon peticije mještana, poprima današnji oblik imena - Tisno.
 
Za vrijeme francuske vladavine Dalmacijom (1797. – 1813.) ,Tisno je 1811. godine postalo općinsko središte obuhvaćajući naselja otoka Murtera te Zloselo (Pirovac), Putičanje, Dazlinu, Dubravu, Ivinj, Tribunj, Vodice, Žirje i Kaprije.
 
Kao administrativno sjedište i dobivši resurse, odnosno ustanove i urede za potrebe stanovništva, Tisno se tijekom 19. stoljeća razvijalo brže od svih ostalih mjesta u okruženju. Među ostalim, ustanovljen je carinski ured, ured financijske kontrole, otvorena je dvorazredna škola, poštanski i brzojavni ured, lučko povjerenstvo, započela je s radom obvezna šestogodišnja škola, a  serdariju, odnosno oružništvo, imalo je i prije (1781.).
 
Koliko je Tisno u to vrijeme bilo značajno općinsko središte govori i to što ga je 15. travnja 1875., na svom obilasku Dalmacije, posjetio car Franjo Josip I.
 
Biskup prvi stanovnik Tisnoga
 
Postanak i razvitak Tisnoga bio je slijed povijesnih okolnosti u kojima su važnu ulogu odigrali šibenski biskupi, odnosno Šibenska biskupija koju možemo, s velikom vjerojatnošću, nazvati utemeljiteljem mjesta, a šibenskog biskupa prvim stanovnikom.
 
Naime, na prvi do sada pronađen spomen Tisnoga kao naselja nailazimo u spisima šibenskog bilježnika Mihovila gdje u jednom ugovoru iz 1415. godine stoji da je na otoku Srimcu, u mjestu zvanom Tisno (…in insula Srimac in loco vocato Tisno…) i to u kući šibenskog biskupa Bogdana (… in habitatione domini Bogdani episcopi Sibenicensi…), ugovoreno vjenčanje između Advege, kćeri Mihovila Dragojevića, i Danijela, sina Tome Jurića… .(K. Juran: Tišnjanska matica krštenih i vjenčanih…, 2015.)
 
Bogdan Pulšić imenovan je šibenskim biskupom početkom 1402. i ovu je dužnost vršio do smrti, a pretpostavlja se, do početka 1436. godine jer se ne zna točan datum kada je preminuo. Bio je darovit različitim vještinama i za života je svojim izuzetnim znanjem poticao na katoličku vjeru. Njegovo ime vezano je i za početak izgradnje šibenske katedrale za što je sakupljao novac 26 godina (F. A. Galvani: Il Re d' armi di Sebenico, Venecija 1884.).
 
Biskupska kuća, odnosno rezidencija, nalazila se na otočnom dijelu današnjeg Tisnoga. Nismo pronašli podatke je li sagrađena prije ili nakon 1412. godine kada je Šibenik pao pod mletačku vlast koja je dio zemljišta, neposredno uz Murterski tjesnac, gdje se nalazila biskupska kuća, dodijelila Šibenskoj biskupiji. Ostali dio otoka je, inače, u to vrijeme bio u vlasništvu šibenskih plemića braće Dragojević.
 
Velika je vjerojatnost da se iz nje nadgledalo i upravljalo biskupijskim imanjima na području naselja Oštrica i Ivinj koja su bila vlasništvo biskupije, a stanovnici ovih sela kmetovi Šibenske biskupije.
 
Kuća i dvor kao i crkvica sv. Ante (sagrađena 1691.), koja je služila kao kapelica šibenskih biskupa, nalazili su se na Rudini, na mjestu velike zgrade koju je pred 2. svjetski rat sagradio trgovac Roko Meštrov, a u kojoj je od 1952. do 1998. bila osnovna škola.
 
Zbog sve češćih upada turske vojske na ovo područje krajem 15. stoljeća, Oštričani i Ivinjani  (Ivinjari) potražili su sigurnost i utočište preko morskog tjesnaca i, vjerojatno, uz  dozvolu Biskupije, započeli formiranje novog naselja koje je trajalo desetljećima kasnije.
 
Pretpostavlja se da su prvi stanovnici bili iz sela Oštrica koje se nekad nalazilo, otprilike, gdje danas prolazi cesta od uvale Luka prema Jazini. Oni su se naselili na najstarijem dijelu današnjeg Tisnoga, na Ratu, dok su Ivinjani ili Ivinjari, kako ih naziva mjesno stanovništvo, naselili središnji otočni dio Tisnoga.
 
 Do konačnog formiranja novog naselja, ako to možemo tako kazati, došlo je sredinom 16. stoljeća kada je 1548. godine ustanovljena župa Tisno, a crkva Sv. Duha, koja je sagrađena vjerojatno koju godinu ranije, bila posvećena (K. Juran).
 
                                                               
 
2. dio 

Dvije populacije, jedno naselje

Zašto je crkva posvećena Duhu svetom možda treba tražiti u činjenici da su Oštričani posebno slavili treću božansku osobu. Naime, pri crkvi Sv. Martina na Ivinju, koja je u vrijeme osnivanja Šibenske biskupije (1298.) bila župna crkva, postojala je bratovština Sv. Duha čiji su članovi većinom bili Oštričani, a uz to u crkvi se nalazio i oltar posvećen svetom Duhu kojeg su održavali članovi istoimene bratovštine.

Godine 1518. spominje se Cvitan Bačinović kao gaštald  bratovštine Sv. Duha od Oštrice, a ova bratovština je 1577. imala i svoju kuću u Tisnome.

Kod izbora titulara tišnjanske crkve, pretpostavljamo, prethodio je dogovor između dviju seoskih populacija, a presudilo je to što su Oštričani bili prvi koji su naselili Tisno i bili u većini dok su, vjerojatno, kompromisom za svog nebeskog zaštitnika izabrali svetog Martina, titulara ivinjske crkve.

Premda su Oštričani i Ivinjani (Ivinjari) nakon preseljenja činili jedno naselje, ipak, bile su to, kao što je prethodno rečeno, odvojene populacije, a posebnost se očitovala i u biranju seoskih sudaca. Naime, za razliku od drugih naselja šibenskog kraja, u kojima su se birala dva suca, u Tisnome su se birala četvorica. U jednom dokumentu 1565. godine spominju se suci „Tisnoga Ivinja“ Ante Žarković i Ive Caljinović te suci „Oštrice u Tisnome“ Vit Vučinović i Pave Bogovinović (K. Juran: Toponimija otoka Murtera, 2010.).

Ipak, bez obzira što su to bile dvije populacije, čini se da su živjeli u skladu jer, u do sada pronađenim spisima, ne nailazimo na veće prijepore između njih osim u slučaju korištenja dvaju mlinova za masline koja su se nalazila na Luci. Naime, mlinovi su zajednički korišteni ali nakon nejasnoća koliko ih tko koristi odlučeno je da populacije koriste svaka svoj mlin.

Opasnost od Turaka

Gotovo dvjesto godina, od kraja 15. stoljeća do 80-tih godina 17. stoljeća, Tišnjani i drugi stanovnici otoka Murtera živjeli su u strahu i nesigurnosti od mogućih turskih upada. Početkom 1521. Turci su spremali napad na otok iz pravca Vranskog jezera, a isto su pripremali i 50-tak godina kasnije (1572.).

Godine 1548. Turci provaljuju do Ivinja, pljačkaju i pale kuće, a stanovništvo bježi u Tisno (A. Colić: Iz prošlosti Tisnoga, 1980.).

Kada su 1573.  godine Turci i Mlečani potpisali sporazum o razgraničenju, Turcima je ostala Dazlina (koju su dvije godine ranije osvojili) Grabovci, Putičanje i Velim, a Mlečanima, uz otok Murter, pripali su još Ivinj i Zlosela (Pirovac).

Godine 1554. u Tisnome je živjela 51 obitelj, a naselje je brojilo 362 stanovnika, od čega je 221 stanovnik bio iz 30 obitelji Oštričana, a 141 stanovnik iz 21 obitelji s Ivinja.

Tridesetak godina kasnije, 1585., Tisno je imalo 467 stanovnika od čega 117 žena više nego muškaraca.  Do kraja stoljeća stanovništvo se još povećavalo pa je 1599. godine Tisno imalo 574 stanovnika. Usporedbe radi Murter je te godine brojio 470, Betina 187, a Jezera 183 stanovnika.

Ni nakon sporazuma o razgraničenju, opasnost od turskih upada na otok nije prolazila pa je u svrhu obrane u Tisnome, najvjerojatnije nedugo nakon Ciparskog rata (1570.-1573.), izgrađena obrambena kula. Za pretpostaviti je da je baš u njoj bila zatočena skupina senjskih uskoka 1589. godine. Naime, u Prospetto cronologico della storia della Dalmazia (Zadar, 1878.) nailazimo da su se te godine nakon uspjele obrane Senja od Turaka, uskoci spustili (vjerojatno brodovljem) do blizu Obbrovazzo (Obrovac) i Narente (Metković) i opljačkali okolna sela, a selo Clissa (Klis), naseljeno Turcima, zapalili. Na njihovom povratku bili su zarobljeni od Mlečana (s kojima su, također, bili u neprijateljstvu) i zatvoreni u Tisnom ali su preko noći pobjegli (…Nel ritorno sono chiusi dai Veneti nello Stretto di Morter; ma nottetempo essi fuggono…).

Ova obrambena kula vjerojatno je bila u ruševnom stanju ili na neprikladnom mjestu, jer1606. godine u izvješću nadležnima u Veneciji šibenski knez ističe kako je otok Murter od kopna udaljen svega trideset koraka te je lako gazom prijeći more koje nije dublje od jedne i pol stope. I kako je dalje naveo, otočani su spremni dati sav potrebni materijal ako Vlada dozvoli izgradnju kule za obranu. Čini se kako ovo traženje nije tada urodilo plodom jer je zahtjev za izgradnjom kule upućen i 1614. godine.

U međuvremenu, kako bi se zaštitili od osmanskih napada, Tišnjani su držali straže, kako na državnoj granici, tako i uokolo svojih polja – navodi Kristijan Juran u knjizi Tišnjanska matica krštenih… kao i to da je unatoč nemirima postojala trgovina pa i prijateljstva između osmanlija i otočana.

Kao primjer navodi kako je 1617. godine na Luku kod Tisnoga došla osmanska karavana s teretom pšenice i da je tom prigodom svećenik don Juraj Despotović osmanskom trgovcu Halilu Seferu Hodžiću (kojeg spominje i kao kućnog prijatelja) dao određenu količinu smokava za nešto pšenice.

 3. dio                              

Izaslanik rimske stolice u Tisnome

Zadnji svoj napad na Tisno i otok Turci spremaju krajem 1646. godine, ali nakon što su se u Tisnome, po naredbi providura Foscola,  usidrile naoružane lađe, Turci odustaju od napada.
 
Šest godina ranije, odnosno 1640., u Tisno je prispio zanimljiv gost, redovnik o. Pavao Pelizzer iz Rovinja. On je kao izaslanik Rima putovao preko Dalmacije u Bosnu da izvidi i izmiri tamošnju situaciju u katoličkoj crkvi kojoj je, uslijed raznih okolnosti a ponajviše turskog zuluma, prijetio razdor. U Tisno je stigao, najvjerojatnije, predvečer jednog dana sredinom veljače i prenoćio što opisuje u svojoj Memoriji, odnosno Izvještaju o Bosni godine 1640.:
 
Na pokladni četvrtak stigao sam u Tisno, selo na Murteru i primljen sam u kuću izvjesnog Nikole Orade koga u mjestu zovu Mikola Ovratić. Ovaj je imao ženu, 9 kćeri i nevjestu udovicu. Poslije večere najviše smo govorili o dalekim zvijezdama. Smjestili su mi slamnjaču usred kuće. Imali su tako dobar primjer                odanosti da kad sam legao u krevet sve su te mlade djevojke stiskale pokrivače oko mene kako mi ne bi naškodio vjetar bura koji je puhao kroz  pukotine na vratima. A bila je okrutna hladnoća. Učinili su to s velikim dobročinstvom i s velikom jednostavnošću.
 
Sutradan je, kako piše u svom izvješću, o. Pavao otišao na Krapanj gdje je bio gost tamošnjih redovnika te prisustvovao pokladnim svečanostima. (Starine na sviet izdaje Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti, Zagreb 1890.)
 
U vezi njegovog dolaska u Tisno nameće se pitanje kako to da se nije javio tišnjanskom župniku i prespavao kod njega. Odgovor možda leži u tome što je već padala noć, a on je, tražeći prenoćište, pokucao na vrata prve kuće na koju je naišao. Za pretpostaviti je da ni domaćin, koji ga je primio, nije znao tko mu je gost.
 
U vrijeme turskih osvajanja zasigurno je veliki broj ljudi s područja Tisnoga, Ivinja i Dazline stradao poginuvši u borbi ili su bili odvedeni u ropstvo, a bilo je i onih koji su se istakli u borbi protiv Turaka. Tako su se za Kandijskog rata (1645. – 1669. ) posebno istakli Andrija i Martin Perinović koje u svom djelu, Razgovor ugodni  naroda slovinskoga, a u pjesmi Kotarski vitezovi za Kandijskog rata, spominje  Andrija Kačić Miošić:
 
…Još mi kaže zmaja ognjenoga,
 
kapetana, pobre, od Tisnoga,
 
po imenu silu Andrijaša,
 
a plemena od Perinovića.
 
Koji često u četu iđaše i
 
 junačke glave odsicaše.
 
On porodi zmiju od mejdana,
 
po imenu Martin kapetan.
 
Junački je Martin vojevao,
 
ljute rane Turkom zadavao.
 
Ne čudi se pobratime mili
 
jer su tada na krajini bili!
 
Od stotinjak prezimena stanovnika Tisnoga koja se spominju u Maticama krštenih i vjenčanih od 1608. do 1638. (K. Juran) spomenut ćemo njih po desetak podrijetla iz Oštrice i Ivinja. U zagradama je ishodišni rod prezimena.
 
Iz Oštrice su: Bačinović, Bogovinović, Crvelin (Bačinović), Despotović, Frkić (Bogovinović), Grgurinović (Vučinović), Meštrov (Despotović), Ovratović (Vučinović), Šimatović (Vučinović), Žaknić… .
 
Iz Ivinja su: Božinović (Grbičić/Bošnjačić), Burić (Grbičić/Bošnjačić), Čaglinović, Ćaberičin (Pekičević), Gusić, Lampalović (Vlahović, Juretin),  Lopočić, Mišev (Tolić), Pavlović (Vlahović, Juretin), Pekičević (Dabiživljić)…
 
Već je spomenuto kako su tišnjanski težaci većinom bili kmetovi radeći na posjedima Šibenske biskupije zbog čega ih još početkom 18. stoljeća mletačke vlasti nazivaju „obrađivačima zemlje“.  Međutim, bilo je i slobodnih seljaka koji su morali plaćati desetinu uroda mletačkim vlastima. Također bavili su se i stočarstvom što pokazuje podatak da su 1667. godine Tišnjani imali 30 grla krupne, 500 grla sitne stoke i 50 tovarne. Te godine Tisno je imalo 150 muškaraca za oružje, 300 dječaka, 490 žena i djevojaka i 94 starca (Šibenski list, 18.8.1954.). 
 
Najvjerojatnije zbog nemogućnosti da se zbog turskih upada više posvete poljoprivredi, Tišnjani su se, da bi se prehranili, bavili i ribarstvom pa su  1690. godine imali 30 brodova koliko i Murter, a 4 manje od Jezera.
 
Iste godine Tisno je zadesila i velika nesreća kada je krajem kolovoza u mjestu počela harati kuga od koje je u sljedećih pet mjeseci, odnosno do 27. siječnja 1691., kad je prestala, umrlo 588 stanovnika (A. Colić).
 4. dio    
 
4

Dolazak talijanskih obitelji i štovanje Gospe od Karavaja

Od početka 17. stoljeća pa idućih sto godina Tisno naseljavaju mnogobrojne talijanske obitelji s područja sjeverne Italije, ponajviše iz Bergama i susjednog Caravaggia. Razloge njihovog doseljavanja treba tražiti, najvjerojatnije, u opustošenoj zemlji zbog ratova koji su u to vrijeme tamo vođeni i progonstvu ali i zbog kuge koja je 1630. pogodila Caravaggio. Prvi od njih u Tisno su došli, vjerojatno, po pozivu ondašnjih šibenskih biskupa Vicka Bassa iz Cremone (1589.-1597.) i Vicka Arrigoni-a iz Brescia-e (1599.-1626.) da im nadgledaju i vode biskupijske posjede na tišnjanskom području.

Oko 1625. godine u tišnjanskim župskim Maticama spominje se Frane Spingaroli koji je, zasigurno, rođak šibenskog biskupa Luke Spingaroli-a (1573.-1589.) i Concettus d'Ascoli, a kasnije do 1638. nailazi se na prezimena Arrigoni, Bartullazzi, Colletti, Conradi, Morandi i Mollonius. Od 1681. pa do 20-tih godina 18. stoljeća u Tisno se doseljavaju obitelji Cattalani, Bolognini, Pisani, Cavaletti, Turioni, Banchetti, Apolloni, Brusegani, Bertonia, Sarandi, Albinoni, Loccatelli, Raimondi, Alborghetti, Marchetti, Gelpi, Olivari, De Jovis, De Pauli, Loredano, Grippenio, Aegiptius, Rossi, Salanioni, Mazzoleni, Ceretti i Galbiani.

Pojedine talijanske obitelji ostavile su duboki trag u tišnjanskoj povijesti, a najdublji, zasigurno, obitelj Gelpi čiji potomci jedini, uz više obitelji Olivari, i danas žive u Tisnome.

Doprinos obitelji Gelpi u razvoju Tisnoga, kroz protekla tri stoljeća, očitovala se u društveno-političkom, kulturnom i vjerskom životu.

Doselivši se iz talijanskog Bergama ili njegove okolice, najvjerojatnije, krajem 17. stoljeća, ova pobožna obitelj u svoju novu postojbinu, u Tisno, sa sobom je  donijela  Gospinu sliku, naslikanu na dasci, koja prikazuje njeno ukazanje mladoj ženi Ivanici koje se dogodilo 26. svibnja 1432. godine u mjestu Caravaggio.  Premda nema pisanog spomena, pretpostavlja se da je Gospinu sliku donijela obitelj Andrije Gelpi.

Tu pretpostavku iznio je don Petar Kaer u knjizi Čudotvorno objavljenje čudesa i milosti blažene djevice Marije u Karavađu… tiskanoj 1938. godine u Šibeniku. On navodi kako se Andrija spominje u nekom spisu iz 1715. godine kao međaš nekih zemalja po čemu bi se moglo zaključiti kako je svojim radom već bio stekao imanje u Tisnome. Njegovom imućnom statusu svjedoči i velika kuća (palača) koju je sagradio na početku današnje Karavajske ulice 1731. godine kako stoji uklesano na pragu ulaznih vrata.

Pretpostavka da je baš on utemeljio Gospino svetkovanje u Tisnome govori i  činjenica da su mu, zbog njegove bogoljubnosti i darežljivosti, Tišnjani dopustili da 1737. godine sagradi obiteljsku grobnicu u župnoj crkvi.

Don Petar Kaer još navodi i riječi zapisane u staroj knjizi bratovštine Duša čistilišta: …Godine 1742. premine u Tisnu plemeniti i bogoljubni gospodin Andrija Gelpi. On je bio glavni obnovitelj Bratovštine koja, utemeljena još godine 1720., poče odmah poslije malo godina slabiti ali on nadahnut plemenitim i dobrim srcem prama Svetim Dušama Očišćenja kršćanski se zauze da probudi u ohlađenim srcima braće prijašnje nastojanje nasprama toli korisnom zauzeću jer upisujući se on isti u Bratovštinu uredi je puno bolje nego li je od prije bila….

Štovanje čudotvorne Gospe od Karavaja u Tisnome traje već tri stoljeća, a svakog 26. svibnja Tisno i svetište pohode na tisuće hodočasnika.

Sve je započelo 1718. godine kada je tadašnji tišnjanski župnik don Šimun Ovratov (Obratov) pozvao druge župnike da dovedu vjernike u Tisno na zavjet (P. Kaer).

U to vrijeme svetište na brdu Brošćica još nije postojalo pa se Gospe štovala ili u nekoj od tišnjanskih crkava ili u kućnoj kapeli Gelpijevih (K. Stošić).

Crkva posvećena Gospi od Karavaja na brdu iznad Tisnoga sagrađena je 1792. godine. O tome piše don Krsto Stošić u svoj knjizi Sela šibenskog kotara i navodi kako je bio sretan što je  to otkrio među spisima u Zadru. A u spisima se nalazi molba Bartula Gelpija za gradnju crkve šibenskom biskupu Scottiju koji mu to odobrava uz uvjet da i vlasti to isto učine pa Gelpi upućuje molbu generalnom providuru za Dalmaciju Angelu Diedu u Zadar:

…Presvijetli i preuzvišeni šibenski biskup svojim priloženim dekretom od 14. kolovoza pristao je na toplu želju obitelji mene Bartula Gelpija  molitelja iz Tisnoga, da bude podignuta na mome zemljištu crkvica posvećena presvetoj Djevici od Karavađa. Sad mi ne ostaje nego da u smislu njegove odluke i po svojoj podaničkoj dužnosti molim nadležnu javnu vlast, pa da mi milostiva i pobožna duša Vaše Preuzvišenosti dade dozvolu na veću slavu Gospoda. Hvala.

Stošić citira i odgovor na ovo pismo ali ne navodi kome pa pretpostavljamo da je upućen kancelariji šibenskog biskupa:

Presvijetli i preuzvišeni gospodin Angelo Diedo, generalni providur Dalmacije i Albanije, vidio je i zrelo proučio predstavku gospodina Bartula Gelpija kojom moli dozvolu da podigne na svom zemljištu crkvicu i posveti je bl. Djevici od Karavađa, pa uvažavajući privolu dijecez. biskupa u odluci 14. kolovoza, ukoliko se odnosi na njegovu duhovnu vlast, budući da je molba u suglasju sa zakonom, odlučio je svojom vlašću koju ima, da gospodin Bartul Gelpi može sagraditi navedenu crkvicu na svoje troškove, bez povrede, bilo u koje vrijeme, župničkih prava. Tako bi određeno. Zadar, 20. kolovoza 1792.

Crkvica je sto godina kasnije,1890., proširena doprinosima vjernika, a zvonik je izgrađen 1902. godine (K. Stošić).

5. dio  

5

Pobožni ljudi iz uglednog sela

Veliku pobožnost Tišnjani su iskazivali i prije početka štovanja Gospe od Karavaja, a što se očitovalo izgradnjom crkava u mjestu, a i mnogim ostavštinama crkvi ili bratovštinama. 

Već smo spomenuli župnu crkvu sv. Duha koja je posvećena 1548. godine, a koja je stotinjak godina kasnije  (1640.), nakon proširenja, poprimila današnji izgled. Ona je, pak, kako su pokazala arheološka istraživanja 1996. godine, izgrađena na mjestu prijašnje, manje crkve . 

Tijekom 17. stoljeća u Tisnome su sagrađene još tri crkve.

Crkvu sv. Andrije, koja se nalazi na brdu na Ratu, Tišnjani su započeli graditi 1606. godine o čemu svjedoči jedan spis u kojem se navodi kako Magdalena, žena Mihovila Meštrovića, u srpnju te godine ostavlja određeni novac nekim crkvama, među kojima i crkvi sv. Duha i novoj crkvi koja se gradi na brijegu sela Tisnoga.

Crkva sv. Roka sagrađena je oko 1650. godine. Nalazi se na obali u središtu starog dijela Tisnoga. Izgradnja crkve veže se uz ostavštine Jurja Prgina koji je 1651. crkvi ostavio kalež i Martina Jušića koji novoj crkvi sv. Roka 1653. ostavlja novčanu pomoć (J. Ćuzela, I. Šprljan: Otok Murter - pogled na baštinu, Tisno 2019.).

Crkva sv. Ante nalazila se u ulici koja vodi od Rudine do župne crkve i služila je kao kapelica biskupima koji su u neposrednoj blizini imali svoju palaču. Građena je 1691. godine što saznajemo iz ostavštine Ivana Pirije pok. Grge koji u studenom te godine daje pripomoć u škudama za novu crkvu u svom selu. Nakon što je bila zapuštena, crkva je srušena nakon Drugog svjetskog rata. (Krsto Stošić: Sela šibenskog kotara, 1941.)

Veliki putnik i putopisac, talijanski redovnik i prirodoznanac Alberto Fortis, više puta je u drugoj polovici 18. stoljeća putovao istočnom obalom Jadrana, odnosno Dalmacijom, a na jednom od svojih putovanja posjetio je otok Murter i Tisno. U svojoj knjizi Put po Dalmaciji (Viaggio in Dalmazia), tiskanoj u Veneciji 1774. godine, zabilježio je svoje dojmove o Tisnome:

… Tjesnac što dijeli otok Murter od kopna prepun je manjih brodica koje se boje izložiti moru u pogibeljna vremena. Tu se nalazi ugledno selo s dobro izgrađenim kućama u kojima stanuje dobar broj imućnih trgovaca iako je brdovito kao i kopno nasuprot, a goli mramorni bregovi na samom otoku rastužuju pokazivanjem zastrašujuće neplodnosti….

… Vlasnici zemljišta na otoku u lošem su položaju. Seljaci (kmetovi) smatraju da im nisu dužni ništa više dati osim petine vina zato vrlo malo uzgajaju vinovu lozu i podmuklo se radije bave maslinama koje su podvrgnute većim štetama ili tlo prepuštaju stadima…

Fortis dalje navodi kako na poljoprivredu otoka Murtera, osim seljaka, utječu i učinci zakona donesenog u zlosretna vremena zaraznih bolesti ili provale barbara kao i to da se otočani ne bave puno ribolovom iako kroz tjesnace oko otoka prolaze velika jata tuna.

U doba Fortisova posjeta, Tisno je s Dazlinom i Dubravom imalo 211 obitelji i brojilo 1388 stanovnika.

Četiri godine nakon Puta po Dalmaciji u Veneciji izlazi knjiga Nuova geografia koju potpisuje Federico Busching koji piše:

Murter, otok blizu kopna, oko 16 milja (kilometara), a sadrži 4 velika sela i to: Betina, Murter, Jezera i Tisno. Potonje je najuglednije od svih. Otok je dobro kultiviziran i plodan vinom i uljem… 

A kad je u pitanju ulje, generalni mletački providur za Dalmaciju Alvise Marin 1793. godine zabranjuje seljacima Tisnoga praviti ulje u svojim kućama već to moraju činiti u crkvenim mlinovima i to na temelju starog neprekidnog običaja. A taj običaj seže 60 godina unazad, odnosno u 1733. godinu, kada je crkva imala dva mlina i kada su se seljaci obvezali da će se njima služiti i davati petnaestinu ulja za izdržavanje crkve. Ista naredba vrijedila je kasnije i za francuske vlasti.

6. dio 

 

Biranje pučkog kralja

Mletačka republika. kao i sve države, imala je i svoje vojne postrojbe. Zanimljivo je da su u njima, prema do sada dostupnim podacima, Tišnjani bili jako malo zastupljeni.

U drugoj polovici 18. stoljeća spominju se svega njih četvorica:

Ivan Graovac (1761., 1763., 1767.), Mate Pisanović (1762.) i Lovre Domić (1793.) koji su bili u pješaštvu dok se Josip Boica (Baica?) spominje 1775. godine kao veslač-kažnjenik na mletačkoj galiji Dolfino. On je, naime, bio osuđen na trogodišnju kaznu zbog krađa. (Lovorka Čoralić: Murterini u mletačkim kopnenim i mornaričkim postrojbama, Murterski godišnjak, br 11-12)

Krajem 18. stoljeća u Tisnome je rođen Andrea Mori koji je veći dio svog života proveo u Italiji, u Padovi. Bavio se arheografijom, odnosno proučavanjem povijesti pisane riječi. U svom djelu L' Archeolografo Dalmata bavi se starim  ilirskim jezikom.

Poznati hrvatski arheolog i povjesničar, teolog Šime Ljubić, uvrstio ga je u svoj Biografski rječnik poznatih Dalmatinaca (Dizionario biografico degli uomini illustri della Dalmazia) izdanom u Beču 1856. godine.

U prvoj polovici 18, stoljeća u Tisnome je, kao i u još nekim mjestima u Dalmaciji, bio običaj biranja pučkog kralja. O tome će u jednom svom dopisu, datiranom 31. kolovoza 1926. godine, tišnjanski župnik don Toma Perina napisati:

Tražio sam podatke o izboru seoskog kralja u Tisnome. Pitao sam više starijih i najstarijih osoba: gospodina Mazzuru, Marka Perinu, gospođu Mariju Banchetti (od 86 godina), Šimuna Deranja-Ronca. Oni kažu da pamte kao djeca kako su im zanosno kazivali roditelji o izboru njihovog seoskog hrvatskog kralja u Tisnomu.Oni kažu da su posljednji kralji bili Stipan Lampalov-Ronkulov i Ante Lordan. Mjesto birališta bilo je na plokati takozvanoj Bratskoj obali. Kuću Crvelin-Šparin i danas svak zove Kuća kraljeva ili skraćeno Kraljevica. Djedovi ovog Crvelin-Šparina Šime zabaštinili su ovu kuću od pokojnog seoskog kralja Ante Lordana. U velike blagdane obitelj Crvelin moli prije blagovanja neke molitve za pokojnog Lordana koji im je ostavio kuću Kraljevicu. Sadašnja obitelj Meštrović-Baretin, drugim prezimenom zove se Kraljević jer su imali pučkog kralja iz svoje obitelji. Kad bi se u Tisnom birao novi kralj bilo je veliko narodno veselje na plokati. Tu se ručalo i veselilo u čast i zdravlje njihova novoga kralja. Dakako, kralj je bio biran svake godine. Vlast mu je bila za nekoliko dana kao i u drugim mjestima. A imao je, to se znade, neka prava i povlastice.

Koja su to prava i povlastice nije zapisano.

I don Krsto Stošić (Sela šibenskog kotara, 1941.) piše kako je zadnji pučki kralj bio Ante Lordan i to, najvjerojatnije, 1748. godine jer:

Godine 1749. seljaci su molili šibenskog gradskog kneza da i dalje drže svečanost biranja seoskog kralja ali im on nije dozvolio. U zadarskim spisima opisuje se raspuštenost prigodom biranja seoskog kralja u Tisnome. „To je (kaže se) najgori običaj kad biraju neke smiješne kraljeve koji na svoje raspoloženje uzimaju bar 12 drugova. Kralj vrši službu od Božića do Bogojavljenja. Narod ga prati uz svirale i bubnjeve. Žderu hranu, pjevaju pjesme i plešu. Svijet zaboravlja crkvu i sakramente. Da se podmire troškovi prodaju se i zemlje. Skupine muških i ženskih javno plešu do 7 i 8 sati u noći pa se mladež kvari i nestaje u njoj stida.“

Plokata na Bratskoj obali, gdje se birao seoski pučki kralj u Tisnome, današnja je Rudina.

…Nalazi se u sredini mjesta, između sadašnjih zgrada Bratske kuće (sa zapada); kuća Mazzura (s juga); kuće Obratov, nekoć Cervella (sa sjeverozapada) i morske obale – zapisao je još don Toma Perina.

7. dio

Nesuglasice sa serdarom i osnivanje Općine Tisno

tisno

Kad je u svibnju 1797. godine pala Mletačka republika Dalmacija postaje pokrajina Austrijske monarhije. Reformom uprave, godinu dana kasnije podijeljena je na 22 kotara (Mjesna starješinstva) čije su uprave bile podređene Carsko Kraljevskoj Vladi u Zadru. Kotarevi su se dijelili na riparte (razdijele), a jedno od sjedišta riparta šibenskog kotara bilo je u Tisnome i u nadležnosti serdara kojeg je biralo plemstvo. U selima su, pak, upravljali harambaše koje je birao serdar na preporuku mještana.

U trećem broju Murterskog godišnjaka, a u prilogu Dubravke Kolić pod nazivom Mjesno starješinstvo Šibenika 1798.-1806. nailazimo na nekoliko zanimljivih situacija vezanih za Tisno u prvim godinama 19. stoljeća.

Godine 1801. serdar tišnjanskog riparta, odnosno otoka Murtera, bio je Mattio Lovrich s kojim Tišnjani nisu bili baš najzadovoljniji što saznajemo iz spisa Mjesnog starješinstva Šibenika kojemu se žali tišnjanski župnik zbog nekih nesuglasica s njim. Također, i dvije godine kasnije, krajem travnja 1803. Giuseppe Begov pok. Martina šalje pritužbe mještana Tisnoga na serdara otoka Lovricha što su isključeni iz podijele žitarica koje je Caritas carsko kraljevske Vlade u Zadru namijenio potrebitima.

U travnju 1804., pak, Marco Ferchin, narednik, te prokuratori Tisnoga Antonio Matessin Medich i Zuanne Chiaberizza žale se na dekret Vlade u Zadru kojim je ponovo potvrđeno stalno sjedište serdara u Tisnome uz obvezu mještana da mu osiguraju prikladan smještaj, a molbu za udaljavanje serdara Lovricha upućuju i u Beč.

Odgovor na njihovo traženje stigao je u lipnju od c.k. tajnika Zorzija Bottija koji ukida posobe (skup starješina) sela Tisnoga zbog uočenih brojnih nepravilnosti u selu, školi i crkvi.

Ovo bi se, najvjerojatnije, trebalo odnositi na gore spomenute, međutim, nismo posve sigurni, a možda nisu bili ni smijenjeni, bar ne Marco Ferchin koji se kao narednik spominje i iduće 1805. godine.

Naime, on se u rujnu te godine žali starješinstvu u Šibeniku na opterećenje koje se želi nametnuti Tisnome, a radi se o hitnoj potrebi Šibenika za uljem te je zbog toga bio i uhićen.

 Upoznata s ovim problemom Carsko kraljevska Vlada u Zadru šalje dopis šibenskom Starješinstvu kojim staje na stranu Ferchina, odnosno Tišnjana.

…Smatra se da mještani Tisnoga nikako ne mogu imati obvezu osiguravanja bačava za ulje. Također, potpuno je nepotrebno i protupropisno uhićenje i zadržavanje Marca Ferchina, narednika Tisnoga u zatvoru zbog toga što se žalio na postupak vlasti. Ako je potreba Šibenika za uljem bila toliko velika trebali su se sami pobrinuti za potrebne posude. Upozorava se Mjesno starješinstvo na veći oprez prilikom izdavanja novih zapovijedi koji izazivaju loše raspoloženje među pučanstvom…- stoji u dopisu koji je c. k. Vlada u Zadru krajem studenoga poslala u Šibenik.

Iz dopisa koji su tih godina stizali u Mjesno starješinstvo Šibenik, među ostalim, saznajemo i za upozorenje poglavarima sela na otoku Murteru da zapovjede stražama da ne dozvole ukrcaj i iskrcaj tereta bez pisanog odobrenja carinskog agenta (1801.) te da je u kući Bartola Gelpija bila, vjerojatno kraće vrijeme, stacionirana vojska (1803.) kao i za molbu Tišnjana da ih se uključi u raspodjelu brašna pristiglog iz Zadra.

Prije Lovricha serdar je, od 1781. godine, bio Šime Meštrović.

Nakon bitke kod Austerlitza, 2. prosinca 1805. godine, u kojoj je Napoleonova francuska vojska porazila austrijsku, završila je i prva austrijska vladavina Dalmacijom koja je mirom u Požunu (26. prosinca 1805.), pripala Francuskoj. Francuzi su Dalmaciju zaposjeli u veljači 1806. i priključili je Kraljevini Italiji. Godine 1809. dolazi do novog rata između Austrije i Francuske u kojemu je Austrija ponovo poražena, a Francuzi nakon potpisanog mira u Schoenbrunu osnivaju Ilirske provincije sa sjedištem u Ljubljani.

U listopadu 1811. godine provincije se novim ustrojem dijele na distrikte, kantone i općine. Provincija Dalmacija podijeljena je na pet distrikta, 15 kantona i 85 općina. Jedan od distrikta je i Šibenik koji se dijeli na tri kantona: Šibenik, Skradin i Knin, a Tisno, uz Zlarin i Šibenik postaje općina kantona Šibenik.

Prvi načelnik Općine Tisno bio je Tommaso (Toma) Banchetti i svoju dužnost je vršio do 1828. godine kada je preminuo. U prvom sazivu Općinskog vijeća bili su Ivan Gelpi (zamjenik načelnika), Vincenzo Alborghetti,  Maro (?) Orada, Petar Katunarić, Šimun Perišić, Ante Bračanov, Petar Jukić, Ivan Jakovčev, Nedjeljko Zelić, Mate Mudronja i Mate Juraga.

Prve godine po osnivanju Općine Tisno bile su za većinu tišnjanskog pučanstva siromašne i gladne što se može zaključiti po tome što su, 18. svibnja 1817. godine, dvojica članova tišnjanske općinske uprave, bez znanja župnika založili u Šibeniku svu crkvenu srebrninu za 300 kvarata ječma koji je podijeljen pučanstvu.

Osim gladi, tih je godina na otoku Murteru zavladala i bolest pa su 1815. godine, iz zdravstvenih razloga, poduzete izvanredne mjere u vidu straža koje su bile postavljene s mora i kontrolirale ulazak na otok (Ante Colić).  

Od sredine 20-ih do sredine 30-ih godina 19. stoljeća spominju se Giorgo Botti kao serdar, Giovanni Raimondi kao lokalni zastupnik pomorskog zdravstvenog, tržišnog i graničnog povjerenstva te Francesco Raimondi kao carinski povjerenik.

8. dio

Bogata obitelj Banchetti

Prvi načelnik Općine, Toma, bio je potomak Andrije Banchettija čija se obitelj  početkom 18. stoljeća iz Italije (Bergamo) doselila u Tisno. Umro je u travnju 1828. u 53. godini života u Šibeniku u kući Girolama (Jerolima) Tommasea i pokopan na šibenskom groblju Sv. Nediljice (…nel cimitero di S. Domenica nel Borgo di Terra di Sebenico) zapisao je u Matici umrlih tadašnji tišnjanski župnik don Vicko Marini Grgošan.

Za ovu obitelj, od koje su neki živjeli i u Šibeniku, govorilo se da je najbogatija obitelj stare Dalmacije.

U knjizi Sela šibenskog kotara, don Krsto Stošić piše da je Andrija, sin Markantonija (Marca Antonia?) stekao mnogo zemalja u Tisnome, Jezerima i Pirovcu koje su mu obrađivali kmetovi. Prije nego je 1732. godine preminuo, Andrija je učinio oporuku u kojoj je, među ostalim, a pomalo čudno, odredio da se svakoj ženi iz gore navedenih sela, koja rodi od 25. ožujka do 8. listopada , dade po vrč vina i jedan kruh.

Pokopan je u šibenskoj varoškoj crkvi, a njegova žena Ivanica, preminuvši 1741., svoj mir našla je u tišnjanskoj župnoj crkvi sv. Duha.  Imali su dva sina. Jedan od njih bio je Giuseppe (Josip), otac prvog tišnjanskog načelnika Tome.

Tomina majka, odnosno Josipova žena pripadala je poznatoj šibenskoj obitelji Filiberi i, najvjerojatnije, bila u rodu s Mihovilom Angelom Filiberijem koji je zapovijedao elitnom postrojbom hrvatskih konjanika (Croati a Cavallo) u mletačkoj vojnoj službi 70-ih godina 18. stoljeća (Čoralić-Katušić: Andrija Mladinić i Mihovil Anđelo Filiberi – časnici postrojbe Croati a Cavallo…).

Kao dokaz njihove imućnosti ostala je palača u Tisnome, sagrađena 1763. godine, a koja se nalazi s desne strane u uskoj ulici koja vodi od Rudine prema crkvi svetog Roka. Međutim, još više o bogatstvu obitelji govori legenda (a možda i nije samo legenda) o posuđivanju novaca Veneciji. Naime, krajem 18. stoljeća ratne okolnosti dovele su Mletačku državu i u financijsku krizu pa je Giuseppe Banchetti pritekao u pomoć pozajmivši joj, navodno, 500 tisuća zlatnih cekina.

Ovaj novac je kasnije vraćen ali nitko ne zna gdje je završio jer je stari Giuseppe preminuo ne uspjevši reći gdje je novac pohranjen. Nakon njegove smrti nasljednici su prekopavajući podrume palače, zidove i vrt pokušali naći blago ali bez uspjeha. Jedino su u nekom ormaru pronašli vrećice s grbom Mletačke republike i u njima obične cekine, a priča o zlatnim cekinima i potraga za njima nastavila se sve do današnjih dana.

Don Krsto Stošić, pak, navodi da je Josip (Giuseppe) pozajmio, 1810. godine,  francuskoj vladi 2400 lira.

U obitelji Banchetti bio je još jedan Andrija koji je nakon poznatog viškog boja, u kojem je, u srpnju 1866. godine, austrijska mornarica porazila talijansku, od austrijskog cara Franje Josipa bio odlikovan Zlatnim križem za zasluge (Petar Kuničić: Viški boj, 1907.). On se 26. srpnja 1823. godine vjenčao sa Marijanom, sestrom Nikole Tommasea koji  ju je dolazio pohoditi u Tisno, a koja je umrla 7. rujna 1876. godine. Za njega Stošić kaže kako je kroz cijeli život bio pustolov i gurman, a taj „epitet“ nosi i posljednji Banchetti u Tisnome, također, Andrija koji je preminuo početkom 20. stoljeća i bio oženjen s Marijetom Matković.

Po pričanju starih Tišnjana i on je živio u velikoj raskoši i uživao u bogatstvu. Volio je i putovanja pa je svojedobno obišao sve veće gradove tadašnje Europe. Privlačile su ga i tuđe žene kao i djevojke. Postoji priča po kojoj se u već poodmaklim godinama bio zaljubio u djevojku iz Betine te joj je, samo za zagrljaj i poljubac, bio spreman dati svoj ljetnikovac na Rastovici ali djevojka ga je odbila.

Njegova žena Marijeta, desetak godina prije svoje smrti, odnosno 1923. godine prodala je kuću-palaču braći Andriji, Jeri, Anti i Martinu Ćuzela-Papati Matinima.

Iz pisma, koje je 6. svibnja 1923. godine Miran pl. Ivanišević, kr(aljevski) poreski nadupravitelj iz Šibenika, punomoćnik i posrednik kod kupoprodaje, poslao Andriji Ćuzeli Papati u Ameriku, može se razaznati veličina kupoprodajne nekretnine, odnosno palače.

… ima u njoj na prizemlju jedna butega (dućan), šest velikih konoba, a u jednoj konobi tri kamenice, jedna od 40 barila, druga od 14 barila i treća od 12 barila; na prvom podu sedam soba (kamara), jedna kuhinja velika i jedan veliki prolaz i dvije velike gusterne od kojih jedna u jednom pomješću zatvorenu, a druga kod kamenih skala. Na drugom podu: jedna kuhinja i šest soba (kamara), a u čufitu dva mjesta, pak vrtal ograđen sa zidom u klaku, dvorište, skale od kamena, jedan kokošinjak i jedna pojata pokrivena bez tavana uz vrtal…

Inače, kuća-palača Banchetti je 1874. bila na licitaciji za prodaju ali razloge za to nismo uspjeli saznati (Avvisatore Dalmato, 16. siječnja 1874.).

8

9. dio

Izgradnja tišnjanskih mostova i njihovo spominjanje u djelima putopisaca

U vrijeme prvog načelnika Tome Banchettija izgrađen je i prvi most.

Prema don Krsti Stošiću, još 1696. godine Tišnjani su htjeli podignuti most ali se šibensko Veliko vijeće usprotivilo i čudilo tom zahtjevu jer da bi se mogla razviti lupeština i dolazili bi Turci, a izgradnji mosta usprotivila se i mletačka vlada.

Kad je 1797. godine pala Mletačka republika, Tišnjani su započeli sa svojim stogodišnjim naumom da povežu svoje mjesto s kopnom i počeli su praviti temelje mosta, međutim, radovi su zaustavljeni jer su se tome, sada, usprotivili Murterini. Razlozi njihovog protivljenja bili su slični prijašnjima kao i bojazan od lakšeg širenja zaraznih bolesti na otok kao i plaćanje mostarine pa su trebala proći još dva desetljeća da Tišnjani izgrade prvi most.

Koliko su to Tišnjani željeli i bili ustrajni u izgradnji mosta govori činjenica da su austrijskoj vlasti, koja im je dozvolila izgradnju, poručili da su spremni sami ga održavati.

Austrijske vlasti su, ipak, od 1822. godine preuzele održavanje mosta ali i Tišnjani su imali neke obveze. Tako je 1829. svaka tišnjanska obitelj čuvarima mosta davala pola barila vina.

Prvi most, najvjerojatnije, nije bio pokretan jer, prema Krsti Stošiću, Tisno takav most dobiva 1832. godine.

Bile su to godine kad su mnogi tadašnji europski znanstvenici i putopisci obilazili Dalmaciju.

U svom djelu Portolano del mare Adriatico talijanski kapetan Giacomo Marieni 1830. godine navodi kako je Tisno u potpunosti smješteno južno od mosta uz podnožje brda koje ga dijeli od sela Jezera te da ima puno pristaništa za male brodove, a mornari tamo nalaze dovoljnu količinu zaliha vode (!?).

U drugom izdanju ove knjige, izdanoj 15 godina kasnije,1845., isti autor navodi i da je most pokretan.

…Dubina ispod pokretnog mosta ne prelazi četiri stope. A voda snažno teče stoga prije nego što prođete biti će potrebno pričekati da se more smiri ili da struja postane povoljna. Tisno je najuglednije selo na otoku… gotovo, sav promet za koji je otok sposoban, obavlja se tamo….

U godini prvog izdanja gore spomenute knjige na otoku Murteru živjelo je 3390 stanovnika u 584 obitelji od kojih 1199 u Tisnome u 220 obitelji. Više od dvjesto stanovnika nego u Murteru, više od 400 nego u Betini i više od 700 nego u Jezerima. Osim poljoprivredom Tišnjani su se u to vrijeme bavili i stočarstvom. U svojim štalama imali su 2109 ovaca i 1900 koza. Zanimljivo je da u Murteru i Jezerima nije bilo ni jedne koze dok ih je u Betini bilo 150. Murterini su, pak, imali najviše brodova, 51, desetak više nego Betinjani, a Tisno i Jezera su ih imali po 17 (Toponimija otoka Murtera, Zadar 2010.).

Pišući u knjizi Obale i otoci Istre i Dalmacije (Le coste e isole della Istria e della Dalmazia), izdanoj u Zadru 1840., Marco de Casotti također spominje tišnjanski most:

… i prošli smo otok Murter, bogat svojim procvalim maslinicima, za koji tvrde da je drevni Colentum, i umjetnim pokretnim mostom tamo gdje je njegov glavni grad, Tisno na Murteru, koji se na sjeveru otoka pridružuje kopnu…

O Tisnome i mostu piše i Franz Petter ( Dalmatien in seinen verschiedenen…) 1857. godine:

…Tisno, selo na otoku Murteru, 12 milja zapadno je od Šibenika. Na ovome mjestu postoji tjesnac koji se naziva Stretto di Morter, preko kojega je izgrađen most koji se u sredini može otvoriti da bi brodovi mogli prolaziti. Međutim, zbog struje, tamo se ne prolazi bez opasnosti…

Taj most se, dakle, otvarao po sredini, a kako je to izgledalo možemo samo pretpostaviti dok je sljedeći, željezni most s drvenim pragovima, postavljen 1868. godine i otvarao se na stranu. O izgradnji i postavljanju ovog mosta čitamo u listu Il Dalmata od nepoznatog dopisnika iz Tisnoga. U prvom, kratkom dopisu pisanom 23. srpnja 1868., a u listu objavljeno šest dana kasnije, izvještava kako je tog dana napravljen prvi manevarski test prekrasnog željeznog mosta kojeg je napravila hvaljena  Središnja pomorska vlada u Trstu, a koji čudesno korespondira s kamenim dijelom.

U  drugom njegovom tekstu pisanom 9. kolovoza 1868., a objavljenom deset dana kasnije saznajemo kako je izgradnja trajala gotovo četiri godine. Razlog tome je što su se morali rušiti nekvalitetno prije izgrađeni temelji i stupovi mosta s jedne i druge strane.

… Ovi radovi su započeti pod skrbništvom Općine koja se u tu svrhu obratila vlastima pokrajine i hvalevrijednoj Središnjoj pomorskoj vladi koja je pozorno provjerila stvar i naredila da se most obnovi od vrha do dna… Radovi su izvedeni u kamenu i betonu…

Građevinske radove najprije je vodio inženjer Marcocchia, a završio ih je inženjer Bortolazzi koji su, prema pisanju dopisnika, za svoju marljivost zaslužili javnu pohvalu.

Pokretni željezni tišnjanski most izrađen je u radionicama tehničkog postrojenja u Trstu, a projektirao ga je Giuseppe de Mauser dok je postavljanjem upravljao tehnički inženjer Giovanni Amadi koji je dao sve od sebe da se most otvori za nekoliko dana – navodi dopisnik koji pri kraju članka kaže kako ovo učinjeno djelo ne traži niti veću udobnost, niti sigurnost, a niti estetiku.

Stanovništvo je, pak, kako kaže, ushićeno i blagoslivlja zaslužnu Središnju pomorsku vladu.

Most je bio dugačak oko 21,5 metara, širok oko 2,8 metara, otvor za prolaz brodova bio mu je13 metara, a željezni dio težio je oko 23 tone.

Neposredno uz ovaj most, koji je bio u funkciji stotinu godina, događale u se i havarije brodova. Jedna od njih se dogodila i 1. prosinca 1875.  kad se prevrnula austrijska teglenica. Njoj u pomoć su tada pritekli mornari s talijanskog broda „Vittorio“ zbog čega su kasnije bili nagrađeni od austrijskog ministarstva trgovine (Nachrichten uber industrie…(1878.).

9

10. dio 

Čovjekoljubivi načelnik Petar Katunarić

Drugi načelnik Općine Tisno bio je Petar Katunarić (1785.-1844.).

Pripadao je trgovačkoj obitelji Katunarić koja se u drugoj polovici 18. stoljeća  doselila u Pirovac sa splitskog područja. U pirovačkoj Matici vjenčanih za godinu 1835., kada je bio kum na vjenčanju Mihovila Draganića-Vrančića i Katarine Matković, zapisano je da je rođen u Splitu, a živi u Tisnome.

Za svog dugogodišnjeg načelničkog mandata (1828. – 1844.) Petar je dobio 138 pohvala i priznanja od političkih, vojnih, sudskih i crkvenih vlasti (K. Stošić: Sela šibenskog kotara, 1941.).  Svakako da je od svih priznanja najvrjednije odlikovanje austrijskog vladara  Ferdinanda I koji ga je 1835. godine odlikovao velikom zlatnom medaljom za  zasluge koje je dao svojoj zemlji i državi, kako navodi list Gazzetta di Zara od 11. kolovoza 1835. godine.

U istom listu krajem rujna te godine čitamo i javnu zahvalu načelniku Katunariću na domoljublju kojeg je iskazao brinući se za odred pukovnije Geppert koji je bio stacioniran u Tisnome, a sastavljen od kaplara i petnaest vojnika za čiju je prehranu utrošeno 150 funti mesa, 70 funti riže i 250 bokala vina, vrijednosti 60 fiorini i 20 carantani.

Nekoliko godina prije, odnosno 1829. , načelnik Katunarić daruje gradu Zadru više stotina biljaka za park, a zadarska Vlada mu izražava zahvalu i zadovoljstvo zbog ovog hvale vrijednog djela i revnosti.

Uz donatorstvo i domoljublje istakao se i kao dobrotvor i kao graditelj. Bio je na pomoći gladnima (1816. i 1826.) kao i siromašnima i oboljelima od kolere 1836. godine. Zaslužan je za izgradnju puta do Murtera i Betine, zatim do Čiste, Velima i prema Tribunju. Uredio je donje, prvo polje tišnjanskog groblja.

Pomagao je kod izgradnji škola i crkava, a obalu u Tisnome izgradio je, gotovo, svojim troškom o čemu, u poetičnom stilu, piše Gazzetta di Zara u broju

od 12. svibnja 1835. godine:

… Slijedeći nagone svog čovjekoljubivog srca, Katunarić, sa žarom koji se ne gasi u poteškoćama… izgradio je pristanište, gotovo, na svoj trošak….

(… Il Cattunarich seguendo gl'impulsi del suo cuore filantropico, con quell'ardore che non illanguidisce ne si estingue per le difficolta che in ogni ordita operazione intramettonsi, concepi il divisamento di costruire un molo quasi tutto a sue spese….)

Katunarić je proširio i oblikovao uspravni zid, podigao i izravnao stazu, dodao i učvrstio kolone što je sve dalo ugodan izgled ovom djelu iz kojeg proizlazi javna i privatna korist što zaslužuje poštovanje, zahvalnost i priznanje mještana.

Pisac teksta dalje navodi kako se ova njegova velikodušnost i rad moraju pamtiti od zore do mraka (…dall rompere dell'aurora fino al distendersi delle tenebre…) te, završavajući, napominje kako bi bio propust da se ovaj njegov čin ne objavi u javnosti i na taj način ugodi njemu, a bude na poticaj drugima.

Opisujući na početku teksta konfiguraciju tišnjanske obale, pisac kaže kako prirodna barijera nije bila dovoljna da pruži utjehu mornarima koji su bili prisiljeni skloniti se za velikih valova te da se u prostranoj luci na krajnjem istoku pojavljuje grudobran. To navodi na razmišljanje je li se ovdje radi o izgradnji lukobrana ili rive na današnjoj Rudini. Naime, Ante Colić u svojoj knjizi piše kako je Katunarić izgradio rivu, a da je veliki porat (lukobran) izgrađen 1886. godine ali ne navodi i izvor ove informacije.

Međutim, bilo kako bilo, rad načelnika Katunarića, kako je već spomenuto, imao je odjeka i u monarhiji, a o dodijeli odlikovanja izvijestio je, također, list Gazzetta di Zara 14. prosinca 1835. godine:

Dana 18. listopada u Šibeniku je Petru Katunariću, načelniku Općine Tisno, svečano uručena velika zlatna medalja koju mu je dodijelio car i kralj Ferdinand I  za dugačku i hvale vrijednu službu u korist države i domovine. Istog dana slavilo se bogoslužje u šibenskoj katedrali uz sudjelovanje svih lokalnih vlasti, voda policije i zapovjednika.

Ni Tišnjani nisu ostali dužni svom načelniku. Oni su, kako izvještava Gazzetta, nekoliko dana kasnije održali demonstracije  općeg oduševljenja i cijelo je stanovništvo Tisnoga blagoslovilo svog monarha koji je nagradio njihovog vođu, a koji i dalje s jednakom revnošću i nepokolebljivošću promiče napredak Općine.

20210611133401

11. dio

Graditelj i apostol mira i ljubavi

O osobnosti Petra Katunarića govori još jedan podatak kojeg je Bartolomeo  Biasoletto zabilježio u knjizi Relazione del viaggio fatto nella primavera dell'anno 1838.  dalla maesta del Re Federico Augusto di Sassonia nell'Istria, Dalmazia i Montenegro (Trst, 1841).

U izvješću s tog putovanju parobrodom s kraljem Saske, a prolazeći u blizini Tisnoga, prisjetio se jednog ranijeg putovanja:

… Ujutro, 25. svibnja u 4 sata i četvrt parobrod je digao sidro iz luke (Zadar) i krenuo prema Šibeniku gdje smo stigli u 10 i četvrt…

…Lijepo je bilo vidjeti kanale i tjesnace s raznovrsnim brežuljcima kao krunama i nasmijanim selima o kojih se neka odražavaju u moru. U meni su najveća sjećanja na dobrodošlicu nakon što sam ih posjetio na mojim putovanjima 1829. i pronašao ne samo zanimljive biljke već i krajnju srdačnost kod stanovnika. Posebno u obitelji i osobi Petra Katunarića, načelnika Općine Tisno, koji bez ikakvog interesa već iz puke filantropije pruža široko gostoprimstvo svima koji prolaze… .

I don Krsto Stošić piše o Katunariću, a njegova saznanja o njemu proizlaze iz molbe načelnika Općine Ivana Matkovića kojom je ovaj, 1862. godine, od austrijskog kralja zatražio pripomoć od 1200 forinti zbog dugova u koje je upao.

Nabrajajući zasluge Petra Katunarića, Ivan Matković, kojeg je Katunarić posinio jer nije imao djece, vjerojatno se nadao da će lakše doći do te pripomoći.

U toj molbi, kako piše Stošić, među ostalim stoji:

…Petar je radio 40 godina besplatno za državu i domovinu. Narod ga je nazivao apostolom mira i ljubavi, uzorom rijetkih građanskih i privatnih kreposti. Primao je čeljad u svoju kuću kao u utočište i dobrovoljno dijelio novac…. Austrija je uvrstila Petra među plemiće u Ninu. Vršio je sanitetsku službu do francuske okupacije u Dalmaciji. Bio je glavar Zlosela, vijećnik i pristav tišnjanske Općine…i kapetan narodne garde koji se borio protiv engleskom admiralu Oste kad je htio opljačkati dvanaest ratnih lađa. Kad je nadošla austrijska vlast u Šibeniku g. 1809. Petar joj je predao municiju i topove. Otvorio je prvi općinski kolni put u pokrajini prema brdima za koji je potrošeno 3000 forinti, a bio je mnogo na šteti jer je sam isplaćivao 60 artiljerijskih vojnika za tri puna mjeseca po 30 karantana na dan, a upravitelju srzentu plaćao srebren dukat. Taj put je postao uzorom za druge ceste u pokrajini… Kad je bila nestašica životnih namirnica g. 1828., Petar je mnogo dobra učinio pa je primio i pismene pohvale od kneza Spaura, dalmatinske vlade, sedam sela tišnjanske općine i šibenskog poglavara, koji mu je priznao da je spasio pučanstvo. Petar j uvijek radio za sirotinju i oskudne ljude… Svojim je uplivom priječio mnogo zločinstva… U doba kužnih bolesti izlagao se pogibelji da pomogne sirotinju novcem, lijekovima i utjehama, osobito 1836. kad je bila kolera. Dolazio je neustrašivo k okuženima prezirući smrt….

Recimo i to da je u vrijeme načelnika Katunarića (zamjenik mu je bio Ivan Marinović), na zvoniku župne crkve svetoga Duha koji je, najvjerojatnije, sagrađen u drugoj polovici 18. stoljeća (Josip Ćuzela: Otok Murter-Pogled na baštinu, 2019.), postavljen i veliki sat koji i danas pokazuje vrijeme.

Sat je postavljen najkasnije 1840. godine. Naime, u Gazzetti di Zara od 1. siječnja 1841. stoji oglas izrađivača satova Antonia i Giacoma Solarija iz okolice Udina (Italija) da će narudžbe za izradu satova primati u Splitu tijekom svibnja i izražavaju zadovoljstvo što je već postavljeno 25 satova na zvonicima, crkvama i drugim objektima u Dalmaciji. Uz Tisno se, među ostalim, spominju i Murter, Betina, Vodice, Šibenik, Split, Hvar… 

Već je spomenuto kako je načelnik Katunarić bio i graditelj. Njegova palača iz 19. stoljeća, u kojoj se danas nalaze uredi Općine Tisno, ured općinskog suda, pošta, knjižnica, glazbene prostorije i FINA, ostavština je Tisnome. 

Na ulaznim vratima u atrij zgrade stoji natpis D-NUS CUSTODIAT INTROITUM, ET EXITUM  TUUM (Gospodin čuva tvoj ulaz i izlaz) dok u atriju s desne strane ulaza nad slavinom od nekadašnje gusterne piše PURIFICATAM CONSERVO, ET RESTITUO PLUVIAM  (Očišćenu čuvam i vraćam kišu).

Iz tišnjanske Matične knjige umrlih saznajemo da je Petar Katunarić preminuo 22. rujna 1844. u 59. godini u svom domu u Tisnome te da mu se otac zvao Giovanni (Ivan), a mati Maria. Bio je oženjen za Margaritu Zanchi koja je umrla u travnju 1838. godine i nisu imali djece pa je njegovu imovinu naslijedio Ivan Matković, sin njegove sestre Lucije i Paška Matkovića iz Vodica.

Nastavlja se…

 
 

Radno vrijeme

Ponedjeljak, utorak i petak
08,00-14,00 sati
 
 
Srijeda i četvrtak
14,00-20,00 sati
 
 
Subota
08,00-12,00 sati